Volimo svoju djecu, želimo djecu, tu smo uvijek za njih. No, nekad u tom svemu „izgubimo“ svog partnera i naš dobar odnos s njim, te se jednostavno udaljimo.
Nije neobično niti za osudu da nas djeca potpuno obuzmu kad ih dobijemo. Nekad zbog tog može ispaštati brak, odnosno odnos partnera. Iako su donedavno bili samo partneri u vezi, tu je sad još jedno malo stvorenje koje traži neprestanu pažnju i treba uvijek nekog. Dovoljno je tako malo da se partneri na neko vrijeme malo udalje.
Jedna je mama, ali ujedno i obiteljska terapeutkinja, podijelila svoje iskustvo i kako su ona i suprug riješili probleme koji su ih udaljili nakon što su postali roditelji. Evo kako je ona to opisala:
„Prije djece, bili smo tim. Imali smo različite osobnosti – ja emotivnija, on racionalniji – ali funkcionirali smo. Voljeli smo se, znali se nasmijati i podržavati. A onda su došla djeca. I ubrzo još jedno. I negdje između noćnih podoja, posla i beskrajnih popisa obaveza – zaboravili smo kako biti "mi".
„Nismo se svađali. Samo više nismo razgovarali. Ili barem ne na način koji bi nas zbližio. Ja sam se osjećala nevidljivo i usamljeno, a on kao da nikako ne može ništa učiniti kako treba. Nismo znali kako jedno drugome reći što nam zaista treba.“
Tada su se odlučili za drugačiji pristup i evo koja 4 koraka su ih ponovno zbližila.
1. Terapija kao temelj
Prvi korak bio je da oboje odemo na individualnu terapiju. Moj suprug nikada nije učio kako prepoznati i izraziti emocije. Odrastao je u okruženju gdje se osjećaji nisu imenovali, a problemi su se rješavali u tišini. Terapija mu je pomogla da nauči govoriti o sebi, a meni da bolje razumijem njega. To nam je bio početak novog zajedničkog jezika.
2. Upoznavanje stilova komunikacije
Ja volim pričati odmah i u hodu. On voli sve prvo promisliti u sebi. Ta razlika nas je dugo kočila. Danas to imenujemo, poštujemo i prilagođavamo se jedno drugome. Svjesno zakazujemo vrijeme samo za nas – bez popisa za trgovinu, školskih obaveza i notifikacija.
3. Jasno izražavanje potreba
Prekinuli smo s nagađanjima i “trebao bi znati što mi treba” pristupom. Počeli smo jasno govoriti što trebamo i kako se osjećamo:
“Trebam da mi kažeš da vidiš koliko se trudim.”
“Preopterećena sam. Možemo podijeliti obaveze ovaj tjedan?”
“Ne trebam rješenje, samo želim da me saslušaš.”
Bilo je neobično u početku, ali brzo smo shvatili koliko je to oslobađajuće – i korisno.
4. Strukturirali smo odnos
Kad smo sve prepuštali slučaju i nadali se da će se "nekako samo posložiti", stvari su redovito pucale. Uveli smo sustav: dijelimo kalendar, zapisujemo tko što preuzima, planiramo vrijeme za razgovor – i za sebe. Jedan od ključnih trenutaka? Svjesno smo jedno drugome dali prostor za punjenje vlastitih baterija. Jer kad smo puni, lakše volimo i dajemo.
Roditeljstvo je predivno, ali i iscrpljujuće. I lako je u toj svakodnevici izgubiti sebe – i partnera. No uz iskrenost, trud i nekoliko konkretnih koraka, moguće je ponovno pronaći svoj tim. Iako možda više nismo onaj par od prije djece – postali smo snažnija verzija nas.
