Roditelji Kolumne roditelja 16. veljače 2015.

Važno je uživati u igri... ali ja želim nagradu!

pijesak plaža otac sin
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Nismo dobili nagradu za svoju pješčanu skulpturu i preplavili su me ljutnja i razočaranje. Sumanuto sam tražio objašnjenja kako se to moglo dogoditi. Tu i tamo je tihi glas iz dubine duše pokušao podsjetiti kako smo uživali u izradi, ali je bio nadjačan pohlepnim vriskom: ŽELIM NAGRADU!!!

Bio sam ljut i razočaran u isto vrijeme. Slogan koji često govorim djeci poput: 'Važno je uživati u igri, a ne pobijediti', netragom je nestao. Bio sam uvjeren kako ćemo osvojiti jednu od nagrada. Susret sa stvarnošću bio je bolan. No, krenimo od početka.

Prijavili smo se na natjecanje u izradi pješčanih skulptura. Supruga, sin i ja zaputili smo se na plažu s lopatom i praznim posudama za cvijeće. Odabrali smo svoje mjesto na suncu i krenuli u izgrađivanje tri metara dugačkog Titanica. Sve je krenulo kao ugodna zabava bez mrve natjecateljstva. Za vrijeme izrade smo se u potpunosti predali gradnji i uživali u procesu bez zamaranja s time što drugi rade. Otprilike smo ga izrađivali dva sata. Svatko svojeg konja hvali, ali naš Titanic je bio jako vjerna kopija stvarnoga. Brod je izmamio mnoge uzdahe prolaznika.

Općenito sam smatrao cijelu ideju odličnom. Organizator je okupio razne obitelji na jedno mjesto i potaknuo ih na zajedničke aktivnosti i druženje. Na kraju, kad sam i sam postao očaran našim uratkom i vidio što su drugi napravili, nehotice mi je porasla nada za dobivanjem nagrade. Prvo je bila potaknuta samo željom da se sin vrati kući s nagradom. Kasnije sam mislio kako bi to bilo zasluženo priznanje za izradu. Kada sam čuo da će biti podijeljeno pet nagrada, bio sam još uvjereniji u uspjeh. "To bi bilo to, hvala svima na sudjelovanju!", rekao je glavni voditelj kada je dodijelio posljednju nagradu. Krv mi je šiknula u lice. Postao sam preplavljen ljutnjom i razočaranjem. Sumanuto sam tražio objašnjenja kako se to moglo dogoditi. Tu i tamo je tihi glas iz dubine duše pokušao podsjetiti kako smo uživali u izradi, ali je bio nadjačan pohlepnim vriskom: ŽELIM NAGRADU!!!

Teorije zavjere i nepravda

Prisjetio sam se kako sam desetak minuta prije objave pobjednika susreo s jednim članom žirija. Čovjek je skrenuo pogled i s nelagodom izbjegao kontakt. Možda uobičajeno u drugim krajevima svijeta, ali ovdje su ljudi jako srdačni. Gledaju u oči, pozdravljaju se. Čovjek je bio srdačan kada smo izrađivali brod. Tog trenutka sam bio siguran kako nagradu nećemo dobiti, ali ipak. U glavi su mi se odvijale zavjere i nepravde. Možda nam nisu dali nagradu jer smo stranci! Ili su davali samo onima koje poznaju! Bio sam bijesan. Znao sam kako su ove misli misli očajnika, ali nisam si mogao pomoći. U svakom slučaju, kako god okrenuo misli, u glavi mi je vikalo: Nepravda, pokradeni smo!!!

U daljini se nazirao naš pješčani brod i tek onda sam primijetio kako smo jedini koristili i bijeli pijesak za santu leda i imali kontrast boja u skulpturi. To je samo dodatno stavilo ulja na vatru. Neko vrijeme sam bio utonuo u nezadovoljstvo. Otvoreno sam ga pokazivao. Žena me tu i tamo ošinula pogledom, kao da je govorila: 'Smiri se, kakav to primjer daješ djetetu'. Ali ja sam i dalje izražavao svoje osjećaje. Tražio sam put k oslobođenju. I onda mi je sinulo.

Ravnamo se po izmišljotinama prihvaćenim kao istinama

Dan prije gledali smo kuharski TV šou. Natjecatelji kuhaju, a žiri ih postupno eliminira dok na kraju ostane samo jedan: pobjednik. Dok sam gledao pokisla lica natjecatelja i nadmene žirije kako ih kritiziraju postao sam svjestan kako njihova ocjena ne govori ništa o natjecateljima već samo o žiriju. Ljudi imaju različite ukuse, zar ne? Za šou se odaberu tri stručnjaka za ocjenu kvalitete hrane i oni dijele pravdu i istinu. Natjecatelji ih prihvate kao vrhovne suce, ovisni su o njima i  prihvaćaju njihovu moć ili iluziju. Razumijete? Isto je kao i sa svime u društvu. Sve su to izmišljotine koje su jednom prihvaćene kao istine. I onda se po njima ravnamo. 

Baš mi je palo na pamet školstvo. Tamo se ocjenjuje sposobnost ponavljanja onoga što je rečeno. Zar ustvari nije bez veze nagrađivati mogućnost reprodukcije rečenog? I onda se mi kao djeca ili kao roditelji uznemiravamo ako imamo loše ocjene? Koja glupost! Umjesto da se nagrađuje kreativnost, domišljatost i potraga za vlastitim rješenjem, mi nagrađujemo kako netko može nešto ponoviti. A sasvim je jasno kako su nove stvari, izume, izmislili ljudi koji su drugačije razmišljali. I sada mi potičemo stvaranje istomišljenika, a one koji pokreću čovječanstvo stavljamo u drugi plan. Ključno što želim reći je da dajemo moć drugima da odlučuju koliko smo mi dobri il ne. To se i meni desilo. Predao sam svoju moć žiriju, nekim nepoznatim ljudima i njihovim frustracijama. Spominjanje frustracije govori kako je i kod mene još prisutna frustracija.

Zar nije cilj uživati?

Uistinu, ono što govorim djeci jedino ima smisla. 'Važno je uživati u procesu. Uživati u igri.' Zbilja sam uživao u izradi. Ocjenu najboljih, tj. pravilnije rečeno, ocjenu za nagradu prepustite drugima. Da je netko drugi bio u žiriju, sigurno bi nagrade bile podijeljene na drugačiji način. Igrom slučaja navečer sam sinu pričao priču o Robinsonu Crusoeu i to jednu od verzija na malom ekranu koja mi se posebno dopala (meni se dopala, nije univerzalno dobra - ja sam žiri). U filmu se Robinson i domorodac Petko pripremaju za utrku. Robinson sav sretan prvi dolazi do cilja i veseli se svojoj pobjedi. Petko, koji u cilj dolazi dobrano kasnije, tvrdi da je on pobjednik. To pobuđuje iznenađenje na Robinsonu, bijelom građaninu Zapada, koji obrazlaže svoju pobjedu prvim ulaskom u cilj.

Petko odgovara: "Ali tko je rekao da je cilj doći brže? Zar nije cilj tko je više uživao u trčanju?" I zatim zaključuje pokazujući na Robinsona koji je i dalje bez daha: "A i zar bi ovako trebali izgledati pobjednici?"

  • MaTiTe

    SUPER! I mi smo imali sličan slučaj s maškarama neki dan. N o ja sam pak bila svjesna da se nismo specijalno potrudili i bilo je izvrsnih drugih maski. I ja sam željela pobjedu za svoju djevu misleći kako su jako šarmantna (pogotovo meni! ;)), ni ništa. Nosili smo se sa frustracijama do kuće, a savjetovala sam im da ćemo se drugi put još bolje pokušati pripremiti za pobjedu - uložiti više truda. No nakon ovog članka, mislim da bi nam to mogla biti škola broj 2. :) Pozdrav! Lijep članak!

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.