Svi mi roditelji želimo sve najbolje našoj djeci. Da treba, umrli bismo za njih odmah sad, bez ijednog pitanja. No, jeste li svjesni koliko zabrana i ograničenja im namećemo? Ne smiješ ovo, ne smiješ ono… Povrće je zdravo, bomboni su štetni, bla bla bla
Nemoj jesti toliko slatkog!
Ne možeš nositi tri lančića odjednom oko vrata!
Haljine nisu za po kući!
Haljine nisu za svaki dan u vrtić!
Kičasto nije 'cool'.
Ne kliži koljenima po pločicama!
Pojeo/la si već jedan kolač, ne možeš sad još jedan.
Samo gledaš u te igrice!
Ne packaj prstima po staklu!
Znam, svi mi roditelji želimo sve najbolje našoj djeci. Da treba, umrli bismo za njih odmah sad, bez ijednog pitanja.
No, jeste li svjesni koliko zabrana i ograničenja im namećemo? Ne smiješ ovo, ne smiješ ono… Povrće je zdravo, bomboni su štetni, bla bla bla.
I sad, pitam ja vas, osim prilagodbe naših vlastitih okvira, što je toliko štetno u tome da petogodišnjakinja svaki dan u vrtić nosi haljinu? Da dječarac od šest godina kliže po hodniku u trenirci za vrtić?
Jeste li ikada vidjeli poslovnog čovjeka kako, na pimjer po Gruntovnici, kliže na koljenima po pločicama? Ili odvjetnicu u finom kostimiću čija suknja seže do poda i s ruba joj vise perje i plastični dijamanti? Ili kuharicu s tri lančića i dva prstena na svakom prstu? Konobara koji narudžbe gostiju ispisuje na staklu kafića u kojem radi?
Nema takvih, da… A svi mi smo nekada davno bili djeca i s vremenom naučili što se u kojoj dobi smije a što ne. Dakle, dajmo djeci da budu djeca. Baš im ništa neće biti ako hodaju na koljenima ili žele pernatu haljinu svaki dan. Toliko skaču da im muffin ili bombon neće naškoditi.
Sigurna sam da će nemali broj puta u djetinjstvu čuti i priču o važnosti voća i povrća, o vitaminima, Gricu i Grecu, te da će i sami shvatiti što je za njih dobro.
Naravno, to ne znači da im treba dozvoliti da jedu samo slatkiše ili kolače i da hodaju mjesec dana u jednim hlačama ili haljini, ali činjenica je da će efekt naših riječi biti snažniji ako im dozvolimo da budu – djeca.
Opet ponavljam, jedino mi (roditelji) moramo izaći iz okvira vlastitih stavova i, možda još važnije, vlastite komocije. A svijet će pozdraviti i prigrliti samopouzdane mlade ljude koji su jednom, kad su bili mali, imali pravo biti djeca, istraživati, igrati se… I tada ćemo sigurno biti ponosni na njih, iako nas možda danas smetaju "klizna" koljena ili kičaste haljine.
Uostalom, ako već kažemo da bismo napravili sve za njih, onda neka to ne budu samo stvari koje ulaze u sferu naše osobne komocije već i prilagodba. Jer, oni nisu mi, oni će samo s vremenom postati slika naše ljubavi, našeg odgoja, vremena i ulaganja. Dakle, činite ono na što znate da ćete jednom biti ponosni – dajte im da sretno odrastaju.
