Kako biramo imena za djecu?

Da nadijevanje imena djetetu i nije baš tako jednostavno kako na prvi pogled izgleda, uvjerila sam se i sama nekoliko puta.

Današnja UZV tehnologija u pravilu više ne griješi oko određivanja spola i već i prije dolaska djeteta na svijet ne ostavlja puno mjesta iznenađenju. Ako to želimo znati, znamo spol djeteta i sukladno tome možemo se pripremiti što se tiče opreme za bebu pa i odabira imena. Tu se stvari ipak naju zakomplicirati. Meni bi, osobno, manji izazov bio nagovoriti muža na kupovinu skupljih kolica no što je bilo predviđeno, nego podvaliti ime koje meni sjeda samo tako, a njemu najblaže rečeno, ne.

"Nepomirljive razlike", tako bismo mogli nazvati proces kad dvoje supružnika pokušava imenovati svoje potomče. Ono što je jednom lijepo, ne mora nužno biti drugom. Tako se rade popisi, koji se potom skraćuju, pa se radi uži izbor, pa se na kraju nekad odabere ime kojim nitko nije zadovoljan.

Moda

Imena također podliježu modi. Svakih nekoliko godina izmjenjuju se popularna imena i vrlo je zabavno pratiti to generacijski. Naši očevi su se zvali Željko, Branko, Mladen i Zdenko, mame su često bile Đurđice, Mirjane, Biserke i Višnje. Kad sam išla u školu, popularno muško ime bilo je Robert. Pitam se koliko je malih Roberta rođeno u Hrvatskoj prošle godine?

U gradiću gdje sam odrastala moje je ime jako često, jer tako glasi zaštitnik naše župe. Tako su u mom razredu u osnovnjaku bile čak tri Nikoline, pa su nas uvijek dodatno zvali i prezimenom. Sjećam se, kad sam upisala prvi gimnazije u Zagrebu, gledala sam popis upisanih učenika - prvo razred, pa turnus, pa obje smjene. Zinula sam od čuda - bila sam jedina Nikolina! Na stranu to što me Nikolina zove jedino mater kad se naljuti na mene (kad to čujem, znam da sam nešto zgriješila!), za sav poznati svijet oduvijek sam Nina, ali baš mi je tada pasalo to što jedina nosim to ime.

Imena i prezimena

U posljednje vrijeme u modi su kratka imena, kako ženska tako i muška, a primjećujem također trend nadjevanja stranih imena. Bude mi to nekad gotovo komično, kad se nekakvo "glamurozno" ime spoji s nimalo takvim prezimenom, pa dobijemo Chiaru Lešinu ili Lucasa Papka. Da nisu samo internacionalno-hrvatske kombinacije smiješne, potvrđuju nam istiniti primjeri ljudi koji se zovu Degen Erika ili Luka Tuka. Postoji i Vesela Lešina, evo me opet na ovom prezimenu, no jednostavno ga moram upotrijebiti dvaput.

Dakle, dragi roditelji, oprez: kad dajete ime, izgovorite uz njega i prezime. Za svaki slučaj. Da ne dovedete jadno dijete u situaciju poput one s kojom me uveseljavala mama pričajući mi kako im je jednom prilikom u firmu došao čovjek koji je imao zanimljivu intonaciju govora, sve je onako izgovarao rafalno, vojnički, pa kad su ga pitali kako se zove, on je onako junački ispalio: Ivan Guzan! Neki su nešto tražili ispod stola, neki neodgodivo virili iza vrata da vide jel slučajno kipi kava, a oni nesretnici među kojima se našla i moja mama, koji nisu mogli nikud pritješnjeni pogledom poštenjaka, jednostavno su - kašljali. Znate kako je to kad se ne smiješ smijati, a smijeh ti izlazi na uši.

Test vremena

Da se vratimo nadijevanju imena prinovi. Da stvar bude kompliciranija, roditeljima koji se ionako ne mogu dogovoriti, u "pomoć" priskače rodbina koja se najviše voli javiti kad je nitko ništa ne pita. Tako se ujaci i strine mrtvi ozbiljni sjete nekog preminulog pradjeda Franje ili Božidara kojeg bi valjalo počastiti da se ne zatre obiteljsko ime i tako dodatno roditeljima-patnicima otežavaju ionako težak posao. Ispadne na kraju teže djetetu nadjenuti ime nego ga stvoriti i roditi.

Kad se sve zapreke uklone i na kraju dogovor postigne i na domovnici crno na bijelo ili crno na rozo bude utisnuto ime i prezime, ostaje još posljednji test: test vremena, odnosno kako će se to dijete zbiljski saživjeti sa svojim imenom, hoće li biti sretno s njime? Odgovor na to daje vrijeme, to ne možemo znati unaprijed. Iako smo se prilikom nadijevanja imena naše djece vodili prije svega činjenicom da nam klinci dobiju lijepo i snažno ime u duhu hrvatskog jezika, te da imaju veliki imendan tj. snažnog sveca zaštitnika (jer to nama JEST važno), ni nas nije mimoišao gorespomenuti test vremena i reakcija djeteta na ime.

12 godina nitko se nije žalio, pomislili smo, dobro je, svi sretni i zadovoljni.

Gnjevni devetogodišnjak

No eto, jednu večer pristupio mi je moj drugi sin, devetogodišnjak, i pravedničkim bijesom ispunjen i ljutitim suzama ispran (u glavi sam zabilježila da možemo preskočiti umivanje) njegov je glasić postajao sve jači i jači krešendo: "Josipa si nazvala po Isusovom hranitelju, ima super imendan i još je taj dan Dan škole, Mariju si nazvala po Isusovoj majci, Mihovil je imao mač i krila i ubio zmaja, ti imaš imendan na Svetog Niku (optužujući pogled, kao da mu u najmanju ruku jedem njegove slatkiše, a ustvari ih kupujem), tata na svetog Ivana Evanđelista... A ja? Gdje sam ja?? Mene si nazvala KI TUNEL?!"

Nakon što smo obrisali suze od smijeha krenuli smo mu pričati priču o njegovom divnom svecu, svetom Roku, koji je život posvetio njezi oboljelih od kuge i sam se zarazivši i trpjevši progonstvo, i kako baš on na poseban način može moliti svog zaštitinika za zdravlje svoje obitelji, a posebno seke. To mu se svidjelo, izgleda da je njegovo ime ipak prošlo.

Eto tako je to s imenima. S njima se nikad ne zna. Ono što je nekome savršeno, drugome je upravo suprotno. I kako se u biti ljudi vrlo rijetko odlučuju na promjenu imena, oprezno u odabiru: nikad ne znate kad će vas zaskočiti gnjevni devetogodišnjak. Nije ugodno dok traje.