'Oduvijek smo sanjali kuću punu djece'

"Oduvijek smo željeli i sanjali kuću punu djece i ona su samo oplemenila i obogatila naš odnos. Postali smo otac i majka, dakle dobili smo sasvim nove uloge i mogu slobodno reći da smo se u njima pronašli i da su nas ispunile do kraja. Pomislili smo, ne jednom - to je život u punini! Sad smo obitelj u pravom smislu riječi", kaže Nikolina Nakić, mama četvero djece i autorica bloga Genijalni um.

Ova mama-blogerica po struci je profesorica povijesti, a iako je rođena i odrasla u Jastrebarskom, živi u Šibeniku, rodnom gradu supruga Ivana. "Prvih nekoliko godina našeg braka živjeli smo gore, no kad se rodila naša treća kći Marija odlučili smo odseliti na more. Dijelom zbog suprugovog posla, a dijelom i zbog klime i manje stresnog načina života na moru. I nismo požalili!", rekla je 38-godišnja majka 11- godišnjeg Josipa, 9-godišnjeg Roka, petogodišnje Marije Karmele i desetomjesečnog Mihovila.

"Želimo svoju djecu odgojiti u poštene, moralne i vrijedne ljude. Praktični vjernici smo i vjera nam je snažan vjetar u leđa. Kad nas tuku oluje života i imamo osjećaj da nas nose vjetrovi, ona je ono što daje mir i snagu, a Bog je onaj koji uvijek, ali baš uvijek poljubi gdje boli", priča mama čije ćete kolumne uskoro moći čitati i na Klokanici.

Sva naša djeca su željena i planirana

"Kad sam saznala da sam trudna svaki put sam se osjećala predivno, posebno i blagoslovljeno. Moja su sva djeca bila željena i planirana, jer smo suprug i ja otvoreni životu i uživanje u roditeljstvu vidimo kao ostvarenje i vrhunac naše bračne sreće. Oni su ono što ostaje iza nas - naš trag u vječnosti", priča mama Nikolina kojoj trudnoće nisu bile teške, što ne može reći za svaki od svoja četiri poroda.

Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

"Porode po težini i dramatičnosti dijelim na prva dva - lakša i druga dva - užasno teška. Prvi porod je dovršen carski, drugi je uspio vaginalno, tako smo očekivali da će proći i treći, no pri samom njegovom kraju pukla je maternica po šavu od prvog carskog i dijete je ispalo u utrobu gušeći se krvlju i plodnom vodom te je reanimirana, spašena u posljednji čas, ona, kao i ja", ispričala nam je dramatičnu priču sa svog trećeg poroda.

"Zabranili su mi dalje imati djece, no poslan nam je još jedan predivan dječak. Interesantno je da mi je dolazak tog djeteta na svijet spasio život jer mi je otkrivena genetska sklonost trombozi, od koje su mi umrle prabaka i baka, i neposredno poslije tog poroda preživjela sam plućnu emboliju i s pravom uvijek govorimo da sam sinu darovala život - i on meni", kaže, ali dodaje da, iako je suprug uvijek želio prisustvovati porodu, nije imao sreće. "Uvijek se nešto zakompliciralo i završila bih u sali u borbi za život. Bolje da to nije ni vidio", kaže.

Kćeri dijagnosticiran autizam

Nikolina priča da je nju i supruga roditeljstvo nepovratno promijenilo: "Odjednom se svijet prestane vrtjeti oko nas samih. Tu je maleno i bespomoćno biće potpuno ovisno o našoj brizi i njezi - velika ljubav, ali i velika odgovornost. Tada smo zbilja naučili što znači dati se do krajnjih granica, što znači nesebičnost, što znači sebedarje - u onom najljepšem smislu", a kao najteže iskustvo u životu navodi saznanje da dramatičan porod njihove djevojčice nije ostao bez posljedice.

"Kad je Marija navršila dvije godine dijagnosticiran joj je autizam. Dugo smo bili ljuti što nakon takvog poroda nije vođena kao neurorizično dijete i što je redovno cijepljena, što je nakon njenog 12. mjeseca života dovelo do potonuća u vlastiti svijet. Trebalo je pregrmjeti početni šok, isplakati suze, obrisati ih i uhvatiti se u koštac sa svim izazovima koje takvo roditeljstvo nosi", priča i dodaje da tih izazova u Hrvatskoj nažalost ima i previše.

"Danas možemo reći da živimo jedan normalan zdrav život. Njena dijagnoza nije zagospodarila našom svakodnevicom u smislu da nam se život vrti oko nje, dapače, pokušavamo se prema Mariji ponašati kao i prema svakom drugom svom djetetu", kaže mama koja je zbog Marijine dijagnoze na produljenom dopustu do njene osme godine života, pa je djeci uvijek na raspolaganju, a suprug dosta radi na terenu i "tu mora dosta povući da bi financijski sve štimalo".

Provodimo puno vremena s djecom

"Vrijeme s djecom provodimo na razne načine, od zajedničke igre do zajedničkog obavljanja dužnosti, kako kućanskih, a bome i školskih. Ne treba smetnuti s uma da živimo na moru i velika je povlastica da duge tople ljetne dane provodimo na plaži i uživamo", priča i objašnjava da dečki treniraju nogomet. 

"Za Josipa kažu da je jako talentiran i za dvije godine će ići na selekciju za mladu hrvatsku reprezentaciju. Roko također ide bratovim stopama. Često ih tata odvede i na pecanje i u lov na hobotnice", priča mama o svojim sinovima te dodaje da je Marija, s druge strane, mala genijalka.

Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

"Često mali autisti razviju posebne talente, a naša djevojčica predivno crta. Crta kao da je puno, puno starija od svoje dobi, njen unutarnji svijet je začudan i predivan i na ovaj način, kad već verbalno ne može, ispoljava svoje doživljaje i smisao za detalje. Uvijek govorimo - samo nebo joj je granica", priča.

Preseljenje u privatni vrtić

Obitelj Nakić ima i loše iskustvo s vrtićem koji je polazila Marija. "Kad je s dvije godine dobila dijagnozu, dobila je i 'poseban tretman' u gradskim vrtićima, i to ne u pozitivnom smislu. Sve su činili da odustanemo, što smo na kraju učinili, ispisali je i upisali u jedan krasni privatni vrtić gdje je profunkcionirala kao i svako drugo dijete. Ti ljudi su nam govorili 'Vaše dijete to može!' u trenutku kad smo i sami počeli u to sumnjati. I bili su u pravu", kaže Nikolina.

"Dečki pohađaju Katoličku osnovnu školu u Šibeniku i tu zbilja nije trebala nikakva prilagodba, jer se radi o školi iz snova. Nema nasilja, izvrsna je komunikacija s roditeljima, a djeci se pristupa na individualiziran način, svakome prema njegovim potrebama. Ono što me neobično veseli je da uzimaju djecu s težim invaliditetom i predivno skrbe o njima, što mi daje nadu da će i moja djevojčica tamo naći svoje mjesto pod suncem", zaključuje.