Roditelji Kolumne roditelja 04. prosinca 2020.

Imam svoj život, dijagnozu i sposobnosti. Ponosna sam na to što sam žena, majka

Foto: Shutterstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Imam svoj život, svoj karakter, svoje dostojanstvo. Svoju dijagnozu i svoje sposobnosti. Ponosna sam na to što sam žena, majka (i sve što ta titula nosi, od majke i kućanice do zaposlene žene).

Biti osoba sa tjelesnim nedostatkom nije lako. Puno je osude, žaljenja, odbacivanja i sličnoga u životima takvih ljudi. Još je teže biti roditelj kad ste osoba sa tjelesnim nedostatkom. Svi su u najmanju ruku iznenađeni da ste trudni/rodili, da odgajate dijete. Naravno, to podrazumijeva i to da ste u braku, što je još jedno iznenađenje. No, čega se stidjeti? Činjenice da niste krivi za vaše tjelesno stanje (ukoliko zaista niste)? Ili što ste ustvari unatoč svom tjelesnom nedostatku sposobni za neke tjelesno zahtjevne stvari? Među takvim stvarima su i bavljenje sportom, i trudnoća /porod, i još „mali milijun“ stvari.

Imala sam dva prirodna poroda. I pored moje dijagnoze i pored epiziotomije kod oba poroda i pored straha što i kako nakon njih, sve je prošlo dobro. Trebam li se stidjeti što sam „imala sreće“, recimo to tako, da je sve prošlo dobro? Ne vjerujem ja u puku sreću. Mislim da je to bilo nešto drugo, ali ne želim pisati o svojim osobnim uvjerenjima, nego o svojim iskustvima roditelja s dijagnozom. Namjerno izbjegavam riječ „invalid“ jer je ona grozna, degradirajuća, ismijavajuća. Njom se netko stavlja u superioran položaj u odnosu na drugog čovjeka, jednakopravnog, jednako dostojanstvenog i jednako vrijednog. Mislim da ju je izmislio neki kompleksaš kojem je to bio jedini način da se osjeća dobro u svojoj koži.

Možda te zanima... Nikome nije bilo jasno zašto sam se odlučila za drugo dijete Roditelji

Ja nemam taj problem. Imam svoj život, svoj karakter, svoje dostojanstvo. Svoju dijagnozu i svoje sposobnosti. Ponosna sam na to što sam žena, majka (i sve što ta titula nosi, od majke i kućanice do zaposlene žene).

Ponosna sam i na to što sam prije dobrih petnaestak godina tri godine zaredom sudjelovala na Igrama paraplegičara u tri discipline, i svaki put se vratila sa po tri medalje. Ništa mi ne može oteti onaj osjećaj neugode kad sam morala sjesti u invalidska kolica (opet ta riječ!) da bih bacila koplje/disk/kuglu, kao i ono ushićenje kad sam na svečanoj večeri/dodjeli nagrada čula rezultate. I sad mi je u glavi slika kako je to moralo izgledati kad sam žurila ustati iz onih kolica jer sam se bojala da me neke nevidljive ruke ne svežu u njih. Bilo je ogromno iznenađenje čuti svoje ime u sve tri kategorije. O ponosu da i ne pričam, jer je konkurencija bila na nivou. I na tim svečanim večerama bilo je predivno vidjeti tolike ljude, tako jednake u svoj raznolikosti dijagnoza i stupnju onesposobljenja, tako sređene, lijepo obučene… Svečana večera, voditelji, predstavnici vlasti Grada domaćina dodjeljivali su medalje i diplome najboljima, a kasnije i suvenire svim sudionicima. Još uvijek imam sve te suvenire negdje u ormaru. Oni me podsjećaju da JA MOGU SVE. Zar da se stidim što sam pokazala i dokazala i sebi i svojoj okolini, i onima koji su me potajno ili naglas žalili, da mogu biti vrijedna, dostojanstvena, uspješna?

Do te mjere uspješna da sam svoju stariju kćer u šest godina koliko ima naučila da razmišlja o drugima i ima empatije za njih. To mi je dokazala nedavno, kad je za zadaću u pismu sv. Nikoli nacrtala jednoroga, uz moju malu pomoć ispravno napisala kako se na engleskom jeziku igračka zove, a nakon toga da želi „da svi bolesni ozdrave“. Nisam ju nagovorila da to napiše. Čak sam se iznenadila kad mi je rekla da želi to napisati. Zatekla me.

Pomogla sam joj dovršiti pismo koje je završila riječima „Voli te tvoja“ i potpisala svoje ime, a onda mi nije preostalo drugo nego je snažno zagrliti, poljubiti i pohvaliti. Nije mogla dočekati taj ponedjeljak kad će učiteljici pokazati svoj rad jer je sigurna da nitko neće imati sličan rad i nitko nije napisao to što ona jest.

Jednom ću im objema pričati o svemu tome. O mojim medaljama. O njihovim zadaćama. O tješenju uplakane mame, koja dalje ne može jer je bolesna na stotinu različitih načina i riječima „Ne brini, mama, mi ćemo ti pomoći“. I bit ću najponosnija mama. Zbog njih. I zbog sebe. Obećavam.

Možda te zanima... Dok ju iz dana u dan gledam, pitam se gdje je i kada prozujalo ovih šest godina Roditelji
  • extremeglassloans20

    Treba li vam kredit? Ekstremni zajmovi su vam dostupni i oni daju zajam u iznosu od 2,5 posto koji se primjenjuje danas i vi ćete biti zahvalni. Kontaktirajte ih na sljedeće načine. Whatsapp: +1 (631) 458-5021 E-pošta: Extremeglassloans20@gmail.com Vrijedni su povjerenja i ne varaju, jer sam od tada s njima, pa iskoristite ovu priliku da se zapanjite

  • voxovej

    My companion is making $77 hourly at the PC. He has been laid off from work 5 months prior, yet a month ago he rounded up $10258 by simply telecommuting with program he uncovered on the web. This is the thing that he does... Give it a shot yourself... Visit Now... https://bit.ly/39JrDqt 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.