Roditelji Kolumne roditelja 1450 prikaza 29. studenoga 2016.

'Ja nikad neću biti mama... Nije mi suđeno'

mama, dijete, djevojčica
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Nikad u životu nisam mislila da ću se udati, imati djecu i živjeti svoj obiteljski san. Ne život. San. Uvijek sam se pitala kako bi to bilo. Kako bi izgledalo. Iskreno govoreći, tada je izgledalo jedino nedostižno i nemoguće. Toliko sam puta mogla i oplakati misleći da nisam nizašta i da se nikad neću ostvariti kao ono što sam najviše željela – roditelj

Došla sam na svijet kao treće dijete svojih roditelja. Autoprijevoznika koji je otprilike svaka tri mjeseca bio kod kuće i domaćice koja se udala sa 19 i u nešto više od tri godine dobila troje djece. Svaki put je ostajala sa nas troje, svako sa svojom dijagnozom, potrebito pažnje, jer nijedno od rođenja nije bilo zdravo. Znali smo biti po dvoje u dvije različite bolnice, a treće doma kod djeda i bake, a da majka nije znala kome bi, kada i na koliko dugo otišla. Imam svoju curicu i čekam drugo dijete. Nikad ne želim znati kako je tada bilo mojoj majci. Ako me razumijete.

Sa 4,5 mjeseca imala sam nezgodu kod kuće. Hitno su me prebacili u Split gdje sam odmah poslana na operaciju zbog frakture lubanje i posljedica pada sa tri metra visine. Liječnici su mi nadljudskim naporima spasili život. Posljedice su ostale, od njih je najspominjanija bila hemipareza. Nisam „trebala“ preživjeti. Ako se liječnike pitalo. Kad kao mlada majka od 23 godine čujete da vam dijete neće preživjeti ili će eventualno do 18. godine egzistirati kao biljka… Zato sam rekla, ne želim nikad moći razumjeti svoju majku…

Do kasnog puberteta slijedile su brojne operacije, terapijski boravci po rehabilitacijskim ustanovama… Zbog mog tjelesnog stanja uvijek me se stavljalo postrani. Kakvi god su se obiteljski planovi radili, što god se dogovaralo, mene se izostavljalo. Kako god se planiralo bilo što, čekalo se nekako da ja ne budem blizu, jer ja nikad neću normalno živjeti, meni to nikad neće trebati. Uvijek će netko biti tu da te stvari rješava umjesto mene. I bez mene.

Nedostižan i nemoguć san

Nikad u životu nisam mislila da ću se udati, imati djecu i živjeti svoj obiteljski san. Ne život. San. Uvijek sam se pitala kako bi to bilo. Kako bi izgledalo. Iskreno govoreći, tada je izgledalo jedino nedostižno i nemoguće. Toliko sam puta mogla i oplakati misleći da nisam nizašta i da se nikad neću ostvariti kao ono što sam najviše željela – roditelj. Ne znati kakav bi mi bio suprug, kakva djeca.

Ali, zašto,“ mislila sam. „Toliko njih ne shvaća roditeljstvo. Ne znaju što je ono ustvari. Ne znaju što znači skrbiti za nekoga tko nije sebe svjestan i ne zna iskomunicirati svoje potrebe.“ Zgražala sam se nad ženama koje sam viđala s trbuhom do zuba i cigaretom u ustima. Priznajem, i sama sam bila dugogodišnji pušač. Ali kad smo se suprug i ja vjenčali i dogovorili da je vrijeme da počnemo raditi na bebi, iste sekunde sam odlučila da više nijedne neću zapaliti. I to sam bez problema održala. Za svoje dijete.

'Prije trudnoće mislila sam da će mi biti teško odreći se nekih stvari'

"Ja nikad neću biti mama... Nije mi suđeno. A šteta. Mislim da bih baš odradila dobar posao. Znala bih sve što treba. Ne bih išla djetetu na štetu. Dala bih sve svoje da mu bude dobro. A ne kao ove. Bože sačuvaj… pa kako može?! Zar ne zna da šteti i sebi i bebi?" I tako u nedogled.

Koliko sam puta ovo pomislila! I mislila da je stvarno tako… Ma sve je to povezano. Taj moj mentalni sklop, moje tjelesno stanje, cijeloživotno tjeranje u stranu i onaj govor, najgori koji osoba može čuti; “makni se ti, nije to za tebe - drugi će. Ne bi, jadna, ni mogla…” Psihoubojica. Sami sebe na kraju uvjerite da ste nesposobni i da nešto ne možete. Samo zato što ne znate za drugačije i bolje. Prihvatili ste većinsko razmišljanje kao svoje. To tako mora biti. E pa NE MORA!

Nazivalo me se socijalnim slučajem, prolupalim invalidom

Majčinstvo?! Bože sačuvaj, NIKAD! Ni luda - pomisliti… Za to su druge. “Normalnije”. Tjelesno zdravije. Sposobnije. Iste one na koje sam se zgražala. Ne bih ja znala što bih i kako bih. Kako sam samo luda bila… Samo zato što je drugima bilo nenormalno, nepojmljivo, pomisliti da bih ja mogla imati normalan život. Da netko ne radi umjesto mene. Ne razmišlja umjesto mene. Ne odlučuje umjesto mene. Jer tako mi je bilo. Dok se nisam zaposlila.

'Nakon spontanog pobačaja rekli su mi da neću moći imati djecu'

Od svoje plaće uštedjela novac, digla kredit i kupila stan. Bože, koji je to šok i šamar srama bio mojoj obitelji. Odjednom sam bila nerazumna, nepromišljena, sve najgore. Pored moje žive majke i stalnog prihoda od mojih ruku, nazivalo me se socijalnim slučajem, prolupalim invalidom koji misli da sam može nešto mimo svoje imućne rodbine koja ni svojoj djeci ne može naći posao.

Isti ti moji dični rođaci ni prstom nisu mrdnuli kad se majka sama borila da mi nađe posao i osigura egzistenciju. Ni dok je otac sa 55 godina ležao nemoćan na postelji i umirao od raka, a majka mu zbog operacije koju je prošla nije mogla pomoći. Gdje je sada moj otac, moj životni uzor kojeg sam bila toliko željna da mi nije bilo dražega nego mu sjesti pod noge kad umoran od puta legne na kauč da odspava, da vidi moju curicu.

Moja curica sada čeka društvo

Moja curica, sada dvogodišnjakinja, kažu mirna, fino odgojena, umjerena, poslušna, pametna, čak i mudra. Slušajući ovo, srce mi raste sa svakom izgovorenom. Do kraja izjave, veliko k'o zgrada. Koje priznanje za nekoga tko je zbog odnosa okoline i razvikanog pogrešnog, nametnutog, mišljenja mislio da nije sposoban ni predodređen da bude roditelj.

Ta ista curica sada čeka društvo. Svaki put kad mi se umiljato približava ili penje u krilo, kaže da mora "paziti maminog tibu, jer u njemu je beba koju će mama roditi…“ I ”navija“ za seku. Da jedno dijete može tako razmišljati u toj dobi! I još mi dođe sprijeda ili straga, zagrli me tražeći zagrljaj, nagne svoju pametnu glavicu u stranu i pita ”kako si, mama?, jesi dobro?"

5 strahova koje sam imala u drugoj trudnoći

Ona je već sada moja velika curica, moja pomoć, razonoda i razbibriga… Moja izazivačica. Mudro me testira da spozna svoje granice. I blago meni, stiže još jedno takvo. A kažu da su kasnije generacije sofisticiranije. Prepredenije. Nema veze. Svejedno ću ga voljeti.

Nadam se samo da će moja priča nekoga inspirirati, smiriti, podučiti. Dati snage za dalje. Ništa više.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.