Nakon dnevnog tempa, ponekad je nemoguće zaspati, a kako sljedećeg jutra opet treba rano ustati, umor se gomila. Zadovoljstvo koje osjećam zbog onoga što zateknem kad dođem kući donekle ipak briše onaj svakodnevni osjećaj umora i iscrpljenosti
Biti zaposlena majka dvoje djece sa punim radnim vremenom nije laka stvar. Pogotovo ako radite u drugom gradu. Recimo, ja radim u gradu udaljenom 70-ak kilometara od adrese stanovanja. To znači da, s obzirom na uvjete na cesti, naš put do posla (suprug i ja radimo zajedno) traje otprilike sat i pol. A budući da zbog djece svakog dana putujemo natrag kući, to je još sat i pol.
Kada tome dodate osmosatno radno vrijeme, dobijete radni dan od najmanje 11 sati. To se obično produži bar još pola sata do sat jer uvijek treba nešto kupiti, negdje svratiti, nešto provjeriti. Nisam vozač, što znači da mogu, kad mi padne na pamet, polegnuti sjedište i malo odrijemati. Ili čak odspavati. Budući da nam je radno vrijeme od 7:00 do 15:00, to znači da svako jutro ustajem u 15 do 5. I nakon lošeg sna. I nakon temperaturice. I nakon ospica. I nakon zubića. Svaki dan. U 5:30 obično krenemo na put. Svačega se putem vidi. I loših uvjeta na cesti, i svakakvih vozača, i odrona, i leda… Ali, ponavljam, nisam vozač. Sve to vidim krajičkom oka, ako ikako. Nakon sat i pol vožnje, slijedi osmosatni radni dan. Iako uredski, zna biti gužva. Hrpa papira, gomila podataka, stranke… Zna biti živahno. U najmanju ruku. I sve mora biti odrađeno kako treba, i u roku. A to ponekad zna biti iscrpljujuće.
Nakon još sat i pol vožnje, dođem kući, gdje me čekaju moje dvije curice. Gledaju kroz prozor i čekaju da dođemo. Kad se pojavimo, počinju vrištati, trčati, skakati… Slijede zagrljaji, pusice… Šećer na kraju svakog iscrpljujućeg dana. Obično završavamo dan oko 22 ili 23 sata. Nakon dnevnog tempa, ponekad je nemoguće zaspati, a kako sljedećeg jutra opet treba rano ustati, umor se gomila.
Ovog proljeća moja starija kći krenula je u predškolsku. Uzela sam dan godišnjeg da bih ju barem prvog dana odvela u školu, upoznala učiteljicu i popričala s njom. Drugačije nisam mogla. Ipak radim u drugom gradu. Dozvolila mi je da taj prvi dan, tih sat i pol, provedem s kćeri, koja je puna uzbuđenja sjedila za svojim stolom, okružena slikovnicama, bojankama i bojicama, i crtala svoj prvi crtež za učiteljicu. Zadovoljna viđenim i jednako uzbuđena kao i moja curica, sljedećeg sam dana otišla na posao, iščekujući nestrpljivo povratak kući da bih čula nove dojmove.
Zadovoljstvo koje osjećam zbog onoga što zateknem kad dođem kući briše svakodnevni osjećaj umora i iscrpljenosti
Zadovoljstvo koje osjećam zbog onoga što zateknem kad dođem kući donekle ipak briše onaj svakodnevni osjećaj umora i iscrpljenosti. No, ponekad je naizgled nemoguće odraditi ovakav dan, doći kući i nastaviti raditi. Treba napraviti večeru, često i doručak za sljedeći dan, posvetiti se djeci, bar donekle skloniti igračke i složiti odjeću…
Nemam baš vremena za sebe. Ono brzinsko tuširanje koje odradim svaki dan nakon dolaska kući, za koje sam se morala izboriti i kod djece i kod supruga, koje sam morala „ugurati“ između pravljenja večere i pranja suđa prije spavanja, ponekad su jedino vrijeme koje imam za sebe u danu. Tih svojih 15 minuta ne dam nikome. Istina, zaboravila sam na dotjerivanje, šminkanje...
Friziranjem nazivam brzinsko skraćivanje vrhova kad odem kod suprugove rodice frizerke na kavu, a to nije često. Ipak, zadovoljna sam. Dobro to sve funkcionira, s obzirom da imamo jako malo preostalog vremena. A činjenica je da i nas dvoje moramo imati prilično razumijevanja jedno za drugo. Dozvolimo jedno drugome kratki odmor svakog dana, jer smo svjesni obaveza koje nas doma čekaju. Mislim da se, s obzirom na sve, dobro snalazimo i balansiramo posao i sve ostalo. Malo dogovora, malo razumijevanja, malo pomoći, i sve se može.
A onda dođe jedan „zločesti mali virus zbog kojeg moramo paziti što diramo, i često prati ruke“, i sve stane. Ne idemo nikud, nitko nas ne posjećuje… Izlaženje je minimalizirano. Kako kod kuće, tako i na poslu. Dan po dan su nam uvodili kojekakve mjere, da bi na kraju došla i zabrana ureda iz firme, a i po uredima se više ne pije kava u grupicama kao do nedavno. Epilog cijele situacije – poslana sam na rad od doma do daljnjeg.
Suprug donese papirologiju, ja sam prijavljena na sustav i obrađujem sve kao u uredu. Starija više ne ide u predškolsku (a tako nam je dobro krenulo!), dok se ova situacija ne riješi. Učiteljica se povremeno javi sa eventualnim vijestima, a mi čekamo. Dok radim od doma, za cure to znači da je laptop „okupiran“ od 8-13 sati, ali starija svejedno hoće tipkati brojeve po mojim nalozima, a mlađa ne odustaje od Mede Brunde na Youtubeu. I svaki put moram objašnjavati zašto ne može ništa od toga. Sada još uvijek radim od doma, i čekam da mi jave da mogu doći na posao. A moje dvije princezice skakuću oko mene i traže svoje. Opet.
