Čudna je ova školska godina. Sve nešto trčimo po maske, vizire, dezinficiramo ruke… "Novo normalno“. Srećom, vlada preveliko uzbuđenje oko nastave da bi se itko bunio. Čak i malena bez pogovora nosi masku preko lica, iako joj se oči jedva vide kad ju stavi… Ali, eto, navikle su.
Nevjerojatno je kako vrijeme leti. Uz 12 sati koje mi uzima posao (u što uključujem i putovanje do posla i natrag), gotovo je nemoguće išta odraditi jednom kad dođem doma. Naučila sam u ovih više od sedam godina svakodnevnog putovanja na posao da nakon posla stignem popiti brzinsku kavu u tišini, napraviti ručak (ustvari večeru, jer uglavnom bude gotovo do 18:00, možda 19:00), oprati suđe i istuširati se. I – ta-da! – vrijeme je za spavanac. Čišćenje, pranje odjeće i usisavanje ostavljala sam za subotu, a navikla sam i kuhati subotom za nedjelju pa da makar nedjelja prođe lagano. U početku je bilo neobično i pomalo naporno, ali isplatilo se. Ono vremena što bih provela kuhajući i perući posuđe nakon toga, provedem u šetnji i igri sa svojom obitelji.
U toj trci s vremenom, rodile su nam se dvije curice koje su, kao dlanom o dlan, "odjednom" odrasle. Starija je nedavno napunila 6 godina i nakon toga krenula u školu, a mlađa ima 3 godine i "ide u malu školu“. Ustvari prati stariju i onda joj učiteljica povremeno dopusti provesti neko vrijeme sa sestrom. Sva sretna, priprema si užinu za ponijeti.
Čudna je ova školska godina. Sve nešto trčimo po maske, vizire, dezinficiramo ruke… "Novo normalno“. Srećom, vlada preveliko uzbuđenje oko nastave da bi se itko bunio. Čak i malena bez pogovora nosi masku preko lica, iako joj se oči jedva vide kad ju stavi… Ali, eto, navikle su.
Usred toga svega, starija krene u školu. Onih prvih dana, dok sam ju vodila, bila sam možda i uzbuđenija od nje. Dok je mirno pored mene koračala držeći me za ruku, ja sam bila kao vulkan pred erupcijom. Došlo mi je da poput naivnog djeteta poskočim, pljesnem, vrisnem. Jedva sam suzdržavala emocije dok sam razgovarala s njom. Pogledom na njeno ozareno lice i vesele oči dojam se samo pojačavao. Dok ju iz dana u dan gledam i slušam njezine priče iz škole, pitam se gdje je i kada prozujalo ovih šest godina i je li moguće da je to ona mrvica koju sam donijela iz rodilišta i koje sam se bojala. Da, bojala.
S istim elanom još uvijek se sprema za nastavu, osim što joj ne odgovara da ima domaću zadaću. Mislim da je ona ta zbog koje još uvijek po kući tražim udžbenik iz matematike. Nakon što ga je dobila prvi dan i došao je s nama kući gubi mu se svaki trag. Pitala me što je to (matematika), a kad sam joj pojasnila, rekla mi je da ona to ne voli, a udžbenik je jednostavno nestao. No, nakon prvog sata rekla mi je da je ustvari fora i sviđa joj se. Samo još udžbenik nismo našli. Čini mi se da ću za to morati napraviti "generalku“.
Usput, hvala učiteljici na ekspresnoj promjeni stava kod moje malene. Ruši joj predrasude iz dana u dan. Žena svojim stilom predavanja i pristupom neodoljivo podsjeća na mog bivšeg učitelja iz osnovne škole koji mi se toliko svidio kao učitelj da sam ga godinama nakon završetka nižih razreda osnovne škole pri svakom susretu s velikim poštovanjem pozdravljala. Bit će mi drago da ju netko takav podučava. Bit će joj lakše proći neke stvari s takvom učiteljicom.
