Tvoja anksioznost može prouzročiti anksioznost kod tvojeg djeteta.
Puno je stvari koje nasljeđujemo od svojih roditelja i i dobre i loše. Naslijediš njihov izgled, možda čak i glas, ali to je sve genetika.
Koje stvari prenose svojim roditeljskim odlukama? Pa, ako si tjeskobna osoba, za to možeš "zahvaliti" roditeljima.
Studija iz 2015. godine pratila je 900 dvojajčanih i jednojajčanih blizanaca koji su imali djecu. Otkrili su da djeca imaju više zajedničkog sa svojim roditeljima nego s roditeljevim blizancem. Kako bi dokazali da anksioznost nije samo genetska osobina, uspoređivali su razine anksioznosti blizanaca i njihove djece.
To bi trebalo funkcionirati tako da dijete treba imati istu količinu tjeskobe kao i njezin otac i očev jednojajčani blizanac jer dijeli istu količinu njihove DNK. Međutim, istraživači su otkrili da djeca blizanaca imaju više zajedničkog sa svojim roditeljima nego s blizancima svojih roditelja, prenosi Yourtango.
Što roditelji rade da djeca postanu toliko nervozna? Djeca primjećuju kada su njihovi roditelji zabrinuti, pa počinju usvajati isto ponašanje.
Postoji još nekoliko načina na koje se anksioznost može prenijeti s roditelja na dijete, ili obrnuto, objašnjava studija. Djeca mogu pokupiti strahove i brige svojih roditelja promatrajući njihovo ponašanje ili slušajući njihove riječi, i onda te brige počnu usvajati kao svoje. Drugi uzrok može biti ono što studija naziva "negativnim roditeljskim ponašanjima" — što u biti znači da roditelj namjerno skriva ili štiti dijete od nečega, obično od stvari kojih se roditelj sam boji.
S druge strane, roditelji mogu dopustiti da anksioznost djeteta, poput straha od visine ili boli kod zubara, upravlja njihovim roditeljskim odlukama, omogućujući djetetu da izbjegava te situacije i tako ne dopuštajući djetetu da prebrodi taj strah, kaže koautorica studije Thaila Eley. Anksioznost djeteta čak može izazvati anksioznost kod roditelja.
Također, prezaštitničko roditeljstvo poznato kao i helikopter roditeljstvo obično donosi više štete nego koristi, pokazalo je istraživanje iz 2018. godine. Što bi roditelji trebali učiniti umjesto toga?
"Prava stvar koju treba učiniti jest pomoći djetetu da ima priliku suočiti se s izazovima i zadacima primjerenim njihovoj dobi i razini straha," objašnjava koautorica studije Thaila Eley. "Tako imaju priliku naučiti da se mogu nositi s tom situacijom." Zvuči kao razuman savjet.
