Hvala na savjetima i podršci!Puno znači podrška!Svakako ćemo nastaviti kako smo i do sad jer mi je osjećaj kad dojim prekrasan i želim što duže uživati u njemu sa svojim malenim.

Evo da se javim s povratnim informacijama!Uspjeli smo izgurati ovaj skok.Beba je zadovoljna a i mama.Dojke su sad opustrnije i sve se izreguliralo.Dojim ga na zahtjev.Nekad traži 2 puta u pola sata a nekad prode i 2 h da ne traži.U svakom slučaju zadovoljan je.Samo ako me traži opet sisati i ako nije prošlo više od 2 h od zadnjeg sisanja dajem mu istu dojku.Moj savjet,ako beba zaspe na dojci i ako vam se brzo probudi nakon toga.Bolje ga podignuti da postigne i uspavat ga poslje tako jer se probudi jer ga muci stomacic.Tako sam ja radili i super spava nakon toga.Vidim da jeje netko imao problem da beba place na dojci i nervozna je.Probajte dojiti sjedeći malo nagnuti nazad jer može biti da imaš pojacani refleks otpuštanja mlijeka pa mu to sve naglo ide.Ovo savjetujem iz svog iskustva.Ako sam u nečem pogriješila ispravite me.Bas sam ponosna.Hvala na savjetima!;)

Bolje ga dignuti da podrigne  sorry na pravopisu.Ovo je komentar u žurbi 

superbeba.com/razni-tekstovi/sta-drugi-pisu/442-fotografije-dojenja-iz-raznih-delova-sveta

samo sam htjela ovo podjeliti s vama koje ste ili još uvijek muku mučite s dojenjem, ustrajte i budite hrabre jer zaista je vrijedno... ja sam izuzetno sretna i ponosna na sebe i na pomoć koju sam dobila od prije svega svog dragog, patronaže i iskusnijih mama ovdje na klokanici i u mojoj blizini...
kad sam ovo pročitala bilo mi je sve jasno, da nije bezveze bio sav ovaj trud i žrtva kako ne bih odustala od dojenja i prije svega uspostavljanja posebne veze između sebe i svog djeteta
nek se mame koje su odustale ne uvrijede i ne nađu na bilo koji način uvrijeđene 

ovo je pronađeno na faceu:
"Nemam pitanje, ali imam potrebu nešto podijeliti sa svima vama divnim majkama. Kada sam ostala trudna, nisam gledala na dojenje kao na imperativ. Ako bude išlo, bude išlo, čemu drama? Onda se moj sin rodio u 37. tjednu, s anemijom koja je zahtijevala transfuziju krvi i nakon 3 tjedna bolnice otpušten je doma. Ali sa nazogastričnom sondom. On naprosto nije propapao. Ne zna organizirati disanje/sisanje/gutanje. A jeo bi, pokazuje glad i trpa šakice u usta i s tolikim entuzijazmom napadne cicu kad mu ponudim, da mi se srce lomi kad ga gledam kako ustima lovi, a onda se zagrcava i plače. Dajem mu i bočicu i cicu da ne izgubimo sisanje i signal gladi i svijest da se hranjenje odvija na usta, dok iz šprice istiskujem izdojeno mlijeko u sondu. I bila bih presretna kada bi projeo, barem na bocu. Ni dan danas mi dojka nije imperativ, ali osjetila sam... u tim njegovim pokusajima da doji sam osjetila potencijalnu snagu veze koja se dojenjem može uspostaviti između majke i djeteta. I sravnila me sa zemljom svijest da se ta veza između nas vjerojatno nikada neće uspostaviti, čak i AKO/KAD propapamo bez sonde. Zato veliki zagrljaj svim majkama koje doje - zavidim vam! Nije to ona ružna, kisela, zelena zavist, nego mekana, topla, ružičasta zavist puna divljenja i ljubavi!"