I da zanemarim sve što me boli i sve tegobe jer trpim za nju i nije mi teško, opet se od te brige ne mogu opustiti.

svaka čast onda da uopće preživite dan, kad stignete uživat u trudnoći uopće od toliko briga

mmama, a mi neke smo jednostavno takve, ja priznam da nekad bezveze paničarim i brinem, a inače nisam paničar, upravo suprotno, uvijek smireno reagiram na sve situacije, ali sad dok znam da sam ja odgovorna za razvoj i rast tog malog bića u meni i onda dok još pročitam na netu gluposti, jednostavno me strah i gotovo. A sad pred kraj mi je više dosta svih trudničkih tegoba i svega i hoću ju jednostavno vidjeti više, primiti, zagrliti i poljubiti i gotovo. Zato cvilim u zadnje vrijeme ko manijak kak mi je dosta svega :D

Za prvu curku sam sve pratila, razvoj po tjednima, svoje simptome i sve...ko neka bolest da te napadne čim zatrudniš, a s drugim, ništa nisam pratila, al me bilo strah na početku trudnoće jel bude sve ok...jer sam se naslušala i nagledala tužnih priča ove godine.

Ne znam jel koju od vas kaj ste blizu termina ulovila neka tuga, ja sam počela cmoljiti svaki dan, nekak kao da ne želim da beba napusti moje tijelo....ne mogu vam objasniti točno kak se osjećam, spremna sam na porod i sve znam što me čeka jer sam to prošla već al ovo mi je skroz novo 

Potpuno vas razumijem! Meni mučnine odmah od početka, grlila wc školjku 10 puta dnevno od mučnina, sve mi je smrdilo, nisam mogla vidjeti da netko uopće jede, pokrivala sam svu hranu sa krpom da ju ne gledam, onda dobila kuju ešerihiju, izliječila je za 10 dana, nakon toga nas*ao mi se streptokok grupe B pa opet antibiotici, nakon 8 dana više ga nema, kao ni dosad, onda umor, spavanje, nesvijestice, vrtoglavice, sada opet imam mučnine i tjera me na povratak wc školjki, u nedjelju upala mišića kraljećnice od propuha, temperatura 38, 5, kontrakcije, međunožje boli... ali sve mi je nekako lakše kada me moj maleni lupi nogicama i rukicama i kada počne štucati.  Iako, sve sam mogla do prije tjedan dana-kada je to krenulo, jedva mogu hodati. Jučer mi se mama slatko nasmijala:" Ivana, ti s tim trbuhom... hodaš kao pingvin..."  Još samo dva tjedna dok ne vidim svoje zlato!

Hm, ja sam malo emotivnija... zna me uhvatiti tuga kada vidim nešto tužno... prošlu subotu sam se rasplakala kada mi je mama odlazila iz posjeta, mada smo si blizu... jednostavno su mi krenule suze, a jako smo povezane... To su hormoni! I profilna fotka ti je zakon, mačka kao Pikachu!