Kako se borite s trudničkim tegobama?

ne znam cure, ja otkad sam trudna imam vise energije nego prije. mozda se to promijeni u zadnjem tromjesecju ali za sad je tako 

Lilica ti si privilegirana,uživaj u tome maksimalno 

Da podijelim svoju priču s vama... U prvom tromjesječju sam imala jake mučnine i svakodnevno sam povraćala... Doslovno sam živjela na vodi, čaju i dvopeku... Srećom, beba je dobro napredovala i laknulo mi je kad je to stalo... U drugom tromjesječju - žgaravica, nesnosna... No sve je to ništa u usporedbi što mi se desilo u 28. tt. Par dana me boljela trtica i nisam tome pridavala neku važnostm jer se desio smrtni slučaj u obitelji pa sam se angažirala oko karmina i sl. Sve je to prošlo, sahrana i karmine, au nedjelju ujutro šok! Trtica jako natekla i poplavila... Čak je i dio kičme natekao i bio plav. Pošto se nisam mogl okrenut da vidim, pitam muža da malo pogleda i on je problijedio i počeo se derat nek se spremam i idemo na hitnu. Prvo sam ošla na ginekologiju da vdimo kako je bebica. Sve je bilo u redu s te strane i dobijem internu uputnicu za hitnu kirurgiju. E tamo počinje show. Pregleda me medicinski brat i kaže da je to urasla dlaka i da moram čekat kirurge koji su trenutno na operaciji i da u međuvremenu ne smijem ništa piti i jesti, jer će me operirati. Ležala sam par min. tamo u šoku i pitala jel smijem do muža da mu kažem. Dobila sam dozvolu da se šetam malo po vani do dolaska kirurga jer sam se ok osjećala, samo je pritisak i bol bio prisutan. Šetam ja tako, sjedim, kukam žedna i gladna. Nakon cca 3 sata, pojavili se kirurzi... Stariji dr. i mlađa dr. Nakon kraće prepirke dogovore se da će me rezat pod lokalnom, iako je gin. preporučila opću anesteziju... Ajd reko, makar ću odmah kući. E sad, inekcija u trticu ni rez posred upaljenog mjesta nisu bili nešto bolni, ali istiskivanje gnoja i čišćenje rane - ni najgorem neprijatelju ne bih poželjela! Sva sam u grču ležala na boku i stiskala šipke od kreveta, dok su mi dvije sestre držale noge; doduše nepotrebno jer sam ja bila ukočena zbog straha da se ne trznem i ozlijedim stomak... Jedva sam došla kući, samo sam čekala svoj krevet i tanjur juhe. No, sva ta bol i grčenje na "operaciji" je imalo svoje posljeidce za moju trudnoću. Drugo veče - s ponedjeljka na utorak, snažna bol u kičmi i trbuhu. Opet pravac hitna. Zadržali su me 4 dana jer sam se otvorila 1,5 cm. Tik pred vikend su me pustili doma. Sad sam 36. tt, a posljedice te nevidljive urasle dlake još uvijek osjećam. Kad poželim malo leć na leđa, čisto da se malo protegnem, sijevne mi u trtici. Predugo sjedenje i stajanje također me košta mirne noći... Iskreno, nakon svih ovih muka, ja samo čekam da rodim, jer me stalno muči nešto otada. Imala sam kontrakcije jedno vrijeme svakodnevno i stalno plakala jer me bilo strah za bebu. Znam da bi preživjela i sve, al pukla bih kad bih ga morala gledat preko stakla i sl. Sad sam malo mirnija jer sam ušla u 9. mj. trudnoće, ali uvijek mi dođe teško kad osjetim taj pritisak u leđima i strahujem da mi se opet to ne upali. Znam da nije dobra sekiracija za bebu, tu mi je mm najveća podrška i utjeha. Non stop me nasmijava i zabavlja... Ali najgora mi je noć, kad me ova žgaravica zeza i kad ostanem sama budna... Eto, podijelih s vama ovo, čisto iz razloga da si olakšam dušu,jer mislim da nema gorih poteškoća u trudnoći od ovih psihičkih koje imaju trudnice kojima prijeti pobačaj ili prijevremeni porod... P.S. Ako ikoga zadesi ovo u trudnoći, trčite na hitnu isti dan, ne čekajte da se samo povuče, jer se može desit svašta, a svakako tražite opću anesteziju.

Uh, baš ti je teško. Moja kolegica je imala isti problem s uraslom dlakom, ali nije tada bila trudna. Bilo joj je koma, nije tjednima mogla ni sjediti, ni ležati, a ni stajati kako treba.
A što se tiče poteškoća u trudnoći, i sama sam imala u 27.tj prijeteći prijevremeni porod. Do tada je sve bilo doslovno savršeno, nikakvih tegoba, malo žgaravice i ništa drugo, mislila sam ako ostane ovako do kraja, uzet ću torbu i otići roditi, ali tad sam završila u bolnici s trudovima i od tada strogo mirovanje 2mj. Cijelo vrijeme je bio prisutan strah, što ako se rodi ranije, hoće biti dobro, koma. Svaki puta kad bih imala BH kontrakcije, panika, a imala sam ih nekada i po 20 puta dnevno. Tek kad sam bila punih 36 tj. malo sam odahnula, ali i dalje sam sva bila napeta. I svi su govorili, opusti se, mama je govorila moraš se sad malo kretati, lakše ćeš roditi, ležiš već dva mjeseca, ali svaki puta kad bih se ustala, mali bi se spustio skroz i stvorio pritisak i bolove u leđima i ja se odmah uplašim i legnem. Uz sve teškoće i poslije poroda, na kraju je sve dobro i sad smo super.
Tako da te u potpunosti razumijem i mislim da je najgore kad je u pitanju ppp i kad se sekiraš, a svi govore ne smiješ se živcirati zbog bebe, ali jednostavno ne možeš, stalno je neki strah prisutan.
Evo, na kraju, bit će sve dobro, žgaravica je mačji kašalj nakon ovog svega što si prošla ( i što te još čeka), tako da drži se, još malo i doći će tvoja beba pa ćete uživati!

joj drage moje, bas vam nije bilo lako  drago mi je sto je na kraju sve ok a ti chicca90 izdrzi jos to malo dok ti mrva ne dode 

Nisam citala zaostatke, pa vas samo sve skupa pozdravljam! :-)

pozdrav proudmomy...jesi sretno stigla na odrediste??

Pozdrav ProudMomy, nadam se da uživaš u muževu zagrljaju... 
Chica, vjerujem da ti nije bilo lako to sve izdržavati, ali budi strpljiva još malo, bebica uskoro dolazi u tvoj zagrljaj... Ta rana normalno zarasta? Mislim, bit će skroz ok do poroda, pa nreće biti komplikacija?

MarijaŠ, zasad je sve u redu, rana jest zarasla, ali se često uplašim kad me zaboli… Ma velim i ja da sam sad mirnija otkad sam ušla u zadnji mj. I da netko je napisao da je žgaravica mačji kašalj. Bome i jest, naspram strahova od kojih patimo mi koje smo se morale čuvati. Sad sam mirnija i sve one brige oko mučnina (za koje sam onda mislila da su najgore što se može desiti jednoj trudnici) mi se čine smješnima. Ne umanjujem ja to, da se razumijemo, jer u ona 3 mj. dok sam povraćala mislila sam da ću završit na ležanju. Ali sve to je nekako izdrživo kad znate da je s bebom sve u redu. Još mi se jave ponekad bh kontrakcije, ali se držim i samo čekam dan kad ću primit svoje malo čudo na prsa… Često znam reć nek mene boli i nije me briga, izdržat ću sve, samo da moje sunce bude živo i zdravo. Do trudnoće nisam znala da majčina briga i ljubav zapravo započinju od onog dana kada test pokaže pozitivno. Priču sam podjelila, jer ni sama nisam naišla ni na jednom forumu da je trudnica patila od toga i kakav je utjecaj to imalo na dijete. Ja sam upalu prebolila bez antibiotika, jer su mi nudili neke agresivne, bez garancije da neće štetit bebi. Odlučila sam stisnuti zube i pregrmit. Tek kad rodim i kad budem spremna, idem privatniku na operaciju tog kanalića na trtici, jer postoje velike šanse da te dlake ponovno urastu u taj sinus, a ne želim opet letat po hitnoj i onda čekati da rana zaraste (jer to se ne šiva, ostane otvoreno da samo zarasta)… P.S. Zaboravih napisat da sam u 11. tt točno na svoj rodjendan bila prokrvarila malo i jurila doktoru… Tako da mi je veliki dio trudnoće prošao u strahu i stresu. Nakon svega, nije me strah ni poroda, samo da ugledam svoga princa malog… Mame i trudnice držte mi se i hvala na toplim riječima… <3

Ispričavam se zbog cijelog boldanog teksta, nisam ni skužila dok nisam poslal da je sve boldano... ;)