Još u Pragu je muž potpisao papire da zakonski priznaje dijete. Kod nas nitko ne zna za donaciju. Čak ni većina liječnika koja je bila uključena u vođenje trudnoće i porod, kao ni njena pedijatrica. To je poptpuno nebitna informacija svima njima i tako mi je lijepo objasnio dr. koji je znao cijelu priču. Nitko te ni inače ne pita ‘a tko je tata?’, pa je tako i u ovom slučaju. Ni u jednom njenom papiru od rođenja nije navedeno da je trudnoća ostvarena donacijom, pa čak ni IVFom iako su to svi znalo. Samo na mom otpusnom pismu piše da je bio IVF. 
Odluka kako i kada reći samo je vaša i papir vas ne može izdati, a tvoj muž je tata tom djetetu kao što i je 🙃🥰

Ovo za ime oca X sam mislila uglavnom na mame koje su trudne ostavljene ili je trudnoća bila u vrlo ranoj mladosti. Jedan takav primjer živi nekoliko vrata od mene. Dijete na rodnom listu ima X i mama sama kaže da nikada nikome nije i neće reći ime tog čovjeka. I nitko joj ništa ne može 🙃 i nek tako i bude. 

Ja bih također dodala da ni kod nas na papirima ne piše da je riječ o donaciji. Zna moj dr humane i jedna doktorica još koja nam je bliska. Dr humane koji mi i sad vodi trudnoću, napisao je na trudnicku knjižicu IVF, ali toliko sitnim slovima da se ni ne vidi. Ali to mi je skroz ok i razumljivo 😊
Mislim da i kad se dijete rodi tata se mora potpisati kao otac djeteta i naravno da će naši muževi to i napraviti. Moj se šali da ju neće priznati 🤣🤣

SmileyBee zao mi je zbog svega sto ste prosli i zelim vam svu srecu na vasem putu. Nazalost vecina parova koja se bori s azoospermijom izgubi poprilicno vremena do same dijagnoze i nakon toga dok se ne obave sve potrebne pretrage pa i sama operacija ukoliko se odluce pokusati.
Slazem se sa svime sto su cure vec pisale, pa bi htjela nadodati jos nekoliko stvari buduci da smo moj muz i ja poprilicno istrazili sve mogucnosti roditeljstva. Takoder i zbog onih koji se jos nisu odlucili pridruziti i samo citaju, te traze informacije i mogucnosti nakon ove dijagnoze. 
Postoje anonimni i neanonimni donori. Vecina ljudi prije se odluci za anonimnog donora i zato cesce idu u Cesku i Sj. Makedoniju. Kao sto je vec Lotta napisala svi anonimni donori trebali bi biti potpuno zdravi i proci genetsko testiranje. Donori su vecinom mlađi muskarci u ranim 20ima.
Kod neanonimnih donora puno vise informacija je dostupno te osim standardnih informacija poput boje koze, kose, ociju, visina i tezina mnogi imaju i slike iz djetinjstva ili cak iz odrasle dobi te su svi donori morali proci genetsko testiranje (npr.kariotip) ukljucujuci i njihovu povijest bolesti, a i clanova njihove obitelji. Kod nekih je dostupna i fizicka usporedba s muzem. Najpoznatija banka sjemena je cryos, googlajte, pogledajte, za neke je to super, a neki ne zele znati nista pretjerano o donorima osim onog najosnovnijeg.
U klinikama kod kojih je moguce napraviti ivf sa sjemenom neanonimnog donora dostupne su i metode poput genetske usporedbe, biometricka podudarnost s muzem, dakle pronade se donor najslicnijeg izgleda i genetici muza.

Naravno nitko vam ne moze 100% garantirati da ce vase dijete biti zdravo, kao ni kod "prirodne" trudnoce. Nitko od nas ne zna tocno sto je zapisano u nasim genima i jesmo li potencijalni prenositelji teskih bolesti. Kod mog muza u obitelji svi su zdravi, nitko ne boluje od teskih bolesti, sve redom zene su ostale trudne cim su ih muzevi pogledali, a evo on boluje od dvije poprilicno teske bolesti. I za obje bolesti uzrocnik moze biti genetika.
Cim smo muz i ja krenuli u ovu pricu odmah smo rekli ako ne nadu nista na operaciji idemo na posvajanje. Provela sam mjesece iscitavajuci razne forume na tu temu. Za vecinu ljudi je to dugotrajan i trnovit put, kao i svaki put koji ukljucuje neplodnost. Bilo mi je iznimno tesko razmisljajuci o upitniku vezano za dijete, s nasim preferencijama vezano za starost djeteta, rasu i zdravstveno stanje. Vecina bi htjela posvojiti malu, zdravu, bijelu bebu. To mi se cinilo jako okrutno prema ostaloj djeci koja ne spadaju u tu kategoriju i iskreno osjecala sam sram jer bi i ja voljela posvojiti malu, zdravu bebu. Kasnije kada sam pricala s obitelji, cula sam nekoliko prica. Od toga da centri ponekad presucuju zdravstveno stanje djece i roditelja te djece (tipa o ovisnosti, psihickim bolestima, intelektualnim poteskocama) pa do toga da je najsigurnije posvojiti dijete od minimalno godinu i pol dana jer se tada vec mogu razaznati potencijalne intelektualne poteskoce i ostali zdravstveni problemi. Znam, grozno zvuci. Bila sam zaprepastena tim informacijama. To su informacije ljudi koji ili rade u czss ili suraduju s njima. 
Nemojte ovo shvatiti kao post zasto ne ili da posvajanje/donacija, vec bi svi koji razmisljaju bilo o donaciji ili posvojenju trebali biti svjesni problema koje to moze donjeti. Svi koji se borimo s neplodnoscu mislimo ma samo da uspijemo dobiti dijete i tada ce svi problemi nestati, a ponekad ne razmisljamo o svemu sto to donosi. Kako god nikog od nas ne ceka lak put i svako nek ide putem koji smatra najispravnijim. Nimalo nije laka odluka, a sigurna sam da tko god da trazi pomoc, utjehu ili samo da ga se saslusa ce u ovoj ekipi naci podrsku.

Mali princ divno napisano♥️ 
Lotta sad san tek prolistala davnije poruke, ja sam ti super, trbuscic raste, mi sretni i ispunjeni💕 Kako si ti mila?
Spominjale ste bile to za posao, ja sam više aktivni tip i nemogu ja toliko ne raditi. Uz odobrenje ginekologa i dok se dobro osjećam, ne vidim razloga da ne radim. Trudnoću sam uvijek zamišljala aktivnu i tako nekako i je🥰 Robicu i opremu nisam ja još ništa, ima vremena, al da uživam u trudnoći i ja i muž definitivno💕💕
Tratincice kako ste mi vi, lupka li malena?
Lucy ako nas čitaš mislim na tebe stalno, javi se kad stignes,javi nam prve dojmove. Ljubim vas puno💋💋💋💋

Drage cure,mi smo u razgovorima,skupljanju informacija,i sad čitam postove Momtobe, MaliPrinc,Tratinčice… i razmišljam koliko ste pomogle i meni i mužu u odluci.
Svaki zahvat ima svoj rizik.I donacija i posvajanje.
Danima sam u razmišljanju o donaciji,prednosti-nedostaci.
Kako kasnije kad dijete odraste.
Potičem iz obitelji razvedenih roditelja,i tu se sve nekako raspalo,ja sam od sve djece se izolirala samo zbog toksičnosti u odnosima i ne želim da to moje dijete prolazi zbog mene.
Ovo cijelokupno iskustvo od saznanja za Klinefelter do Istanbula i negativne bete me je promijenilo ali iz temelja.
Muž je dobrica iz normalne obitelji koja cijeni vrijednost same obitelji.
I njega je ovo sve promijenilo i bez obzira na sve oluje mi se držimo skupa.
Odlučili smo se za Prag,razmatramo Europe IVF,ali najvjerojatnije privatno,te za to sve će znati samo par ljudi,a to su njegovi roditelji i moja strina koja mi je kao mama.
U njih imamo puno povjerenje jer su bili uz nas kad smo bili u Istanbulu,a i od početka svega ovoga su tu.
Pišem ovo sve jer smo puno razmišljali o svemu.Nema odustajanja i jači smo nego ikada.
Odbolovali i otugovali smo gubitak bebice,idemo dalje.
Mala pauza,i možda u rujnu odemo na postupak. ❤️

IvonaSi2509

Drage cure,mi smo u razgovorima,skupljanju informacija,i sad čitam postoveMomtobe, MaliPrinc,Tratinčice…i razmišljam koliko ste pomogle i meni i mužu u odluci.
Svaki zahvat ima svoj rizik.I donacija i posvajanje.
Danima sam u razmišljanju o donaciji,prednosti-nedostaci.
Kako kasnije kad dijete odraste.
Potičem iz obitelji razvedenih roditelja,i tu se sve nekako raspalo,ja sam od sve djece se izolirala samo zbog toksičnosti u odnosima i ne želim da to moje dijete prolazi zbog mene.
Ovo cijelokupno iskustvo od saznanja za Klinefelter do Istanbula i negativne bete me je promijenilo ali iz temelja.
Muž je dobrica iz normalne obitelji koja cijeni vrijednost same obitelji.
I njega je ovo sve promijenilo i bez obzira na sve oluje mi se držimo skupa.
Odlučili smo se za Prag,razmatramo Europe IVF,ali najvjerojatnije privatno,te za to sve će znati samo par ljudi,a to su njegovi roditelji i moja strina koja mi je kao mama.
U njih imamo puno povjerenje jer su bili uz nas kad smo bili u Istanbulu,a i od početka svega ovoga su tu.
Pišem ovo sve jer smo puno razmišljali o svemu.Nema odustajanja i jači smo nego ikada.
Odbolovali i otugovali smo gubitak bebice,idemo dalje.
Mala pauza,i možda u rujnu odemo na postupak. 

Nakon svega dok sa gledamo sve, ako je veza čvrsta i duboka, na kraju iz svega izađeš još jači, bpovezaniji, s više razumijevanja i međusobne podrške. 
Rekla sam u mužu odmah, po sa znanju dijagnoze, naći ćemo rješenje, kako god bilo, makar ne imali djecu ali imamo ovaj naš divan odnos. I da moram birati, radije bih imala njega bez djece - jer smo doslovno srodne duše i najbolji prijatelji - nego da imam npr. troje djece s nekim tko me ne voli, ne cijeni i ne podržava u svemu. Vjerujem da se i svi vi ostali tako osjećate...

SmileyBee

IvonaSi2509

Drage cure,mi smo u razgovorima,skupljanju informacija,i sad čitam postoveMomtobe, MaliPrinc,Tratinčice…i razmišljam koliko ste pomogle i meni i mužu u odluci.
Svaki zahvat ima svoj rizik.I donacija i posvajanje.
Danima sam u razmišljanju o donaciji,prednosti-nedostaci.
Kako kasnije kad dijete odraste.
Potičem iz obitelji razvedenih roditelja,i tu se sve nekako raspalo,ja sam od sve djece se izolirala samo zbog toksičnosti u odnosima i ne želim da to moje dijete prolazi zbog mene.
Ovo cijelokupno iskustvo od saznanja za Klinefelter do Istanbula i negativne bete me je promijenilo ali iz temelja.
Muž je dobrica iz normalne obitelji koja cijeni vrijednost same obitelji.
I njega je ovo sve promijenilo i bez obzira na sve oluje mi se držimo skupa.
Odlučili smo se za Prag,razmatramo Europe IVF,ali najvjerojatnije privatno,te za to sve će znati samo par ljudi,a to su njegovi roditelji i moja strina koja mi je kao mama.
U njih imamo puno povjerenje jer su bili uz nas kad smo bili u Istanbulu,a i od početka svega ovoga su tu.
Pišem ovo sve jer smo puno razmišljali o svemu.Nema odustajanja i jači smo nego ikada.
Odbolovali i otugovali smo gubitak bebice,idemo dalje.
Mala pauza,i možda u rujnu odemo na postupak.

Nakon svega dok sa gledamo sve, ako je veza čvrsta i duboka, na kraju iz svega izađeš još jači, bpovezaniji, s više razumijevanja i međusobne podrške.
Rekla sam u mužu odmah, po sa znanju dijagnoze, naći ćemo rješenje, kako god bilo, makar ne imali djecu ali imamo ovaj naš divan odnos. I da moram birati, radije bih imala njega bez djece - jer smo doslovno srodne duše i najbolji prijatelji - nego da imam npr. troje djece s nekim tko me ne voli, ne cijeni i ne podržava u svemu. Vjerujem da se i svi vi ostali tako osjećate…

E bravo,tako sam i ja rekla,i onda je muž počeo razmišljati kako ima puno opcija,te da smo uz sve mi još skupa.
Kad smo vidjeli negativnu betu,ja sam se slomila,a on je reagirao tako da se isplakao,a onda je rekao da i bez djece njemu je bitno da smo zajedno.
Meni je najviše teško palo za betu samo zbog emotivnog trenutka na transferu.U jednom trenutku u sobi sam bila ja na krevetu,bez mobitela,bez ikoga,samo beba u stomaku,slika i ja.
Rekao mi je da respekta to što sam pristala na bolove,injekcije i ludovanje hormona,ali mu je žao što ću to morati opet proći kad budemo išli na IVF,ali najviše je ponosan što sam izdržala ovaj proces bez trunke boli.

Tako je, Ivona.. 
Svi problemi koje smo prošli i koje prolazimo, samo su nas još više zbližili i učvrstili našu vezu. 
Sve smo prolazili sami jer kao što sam već rekla, nitko to ne može razumjeti, i uvijek dolaze oni savjeti "opustite se, pa mladi ste, pa jeste probali to i to.." 
Osobno sam doživjela vrlo neugodno iskustvo od kolegice s posla, koja je i sama prošla ivf (čak mislim ne iz prvog puta). Spomenula sam joj još i prije nego smo saznali dijagnozu, da dugo pokušavamo i da se bojim da nešto nije u redu. Njezine riječi bile su: "ma ne brini se, samo se opusti, ni ne pokušavate tako dugo" (u to vrijeme je skoro već prošlo i godinu dana kako smo krenuli). Nakon toga za dijagnozu i sve odluke poslije nismo razgovarali s nekim drugim, nego dok se sve već bilo gotovo i dok smo predali zahtjev, obavijestili smo najbliže, i nadređene na poslu (zato što moraju izdati potvrdu o zaposlenosti), pa su svi bili vrlo pozitivno šokirani