Jedna mama podijelila je svoje iskustvo s postporođajnom depresijom i poručila drugim mamama u sličnoj situaciji da nisu same
Linija između postporođajne tuge ili 'baby bluesa' i postporođajne depresije je jako tanka, a ponekad je potrebno puno vremena i liječenja kako bi se otkrilo kojoj strani žena pripada. Mnoge mame jednostavno nauče živjeti na taj način i nose se sa svojim osjećajima mjesecima, čak i godinama prije nego postave dijagnozu i započnu s liječenjem.
Bunmi Laditan je mama troje djece koja stoji iza bloga Honest Toddler, a koja je nedavno pisala o svom iskustvu s postporođajnom depresijom.
"Razgovarajmo o postporođajnoj depresiji. Imala sam je kad sam rodila treće dijete. Moje posljednje dijete, moj prvi sin. Svi znamo o tjeskobi, o opsesivnom kompulzivnom poremećaju, o zastrašujućim mislima, bijesu koji vam se potajno prišulja, a nakon njega sram i suze. Ali, nitko vas ne može pripremiti na to kako je držati svoje dijete u naručju i osjećati kao da uopće nije vaše", napisala je mama i objasnila kako se sjeća uzbuđenja i sreće sa svoje prvo dvoje djece.
Nije se tako osjećala sa svojim najmlađim djetetom. Iako je njezino tijelo 'osjećalo' posljedice poroda, njezine misli i srce borili su se s prihvaćanjem novog života za koji je sada ona bila odgovorna. Objasnila je kako se sa svojim sinom osjećala kao sa strancem koji čeka svoju 'pravu mamu' da dođe i uzme ga.
'Pune tri godine trebale su mi da osjetim pravu povezanost s djetetom'
"U tim ranim danima sjedila bih u mraku i dojila. Promatrač bi taj prizor protumačio kao pun ljubavi, privržena majka i dijete, no nešto je nedostajalo. Nisam se tako osjećala i jedan od najvećih strahova bio mi je da netko to ne otkrije", napisala je iskrena mama i priznala kako se počela osjećati bolje kad joj je postporođajna depresija napokon dijagnosticirana i kada se počela liječiti. Ipak, i nakon toga, dugo je trebalo da osjeti povezanost s djetetom - pune tri godine.
"Voljela sam svoje dijete i tada. Igrala se s njima, vodila ga u park, slikali smo, grlili se, snimila sam puno fotografija, ali uvijek je postojala ta praznina između nas za koju sam molila da je moj dječak ne osjeti. I onda, jednoga dana, njegova prava majka napokon se pojavila i bila sam to ja. 100 posto ja."
Ono što je ova mama najviše željela, bilo je podsjetiti druge mame koje imaju slične strahove - da nisu same. "Trudite se i dalje. I dalje uspavljujte dijete tražeći na njegovom malenom licu ono što trebate. I dalje ljubite dijete, i dalje ga grlite. Svaki put kad to učinite, anđeli bace šaku pijeska u rupu između vas. Jednog dana bit će puna i moći ćete je prijeći kako bi saznali da ste uvijek nekako već bili tamo."
