Ivka Armanda Todorović, mama jednogodišnjeg Vita i vlasnica Angels body and Emotions, podijelila je svoju priču i iskreno opisala osjećaje koji su je preplavili u trudnoći i nakon poroda, a koji zasigurno nisu nepoznati mnogim novim majkama
Moja priča o majčinstvu započela je jednog sunčanog dana neposredno nakon poslovnog sastanka na koji sam išla s kolegicom i partnericom. U birtiji. U prljavom wc-u. A prva osoba koja je saznala da sam trudna bila je žena koja ga je koristila odmah nakon mene.
U to vrijeme, prije dvije godine, moja karijera bila je u velikom zamahu. Upravo sam uložila u uređenje prostora za Angels body and Emotions, putovala s mužem, izgledala bolje nego ikad i ništa me nije moglo zaustaviti. Iako sam željela dijete, bila sam jedna od onih „nikad spremnih“ žena, kojima nikad nije bio pravi trenutak. Kupila sam test na nagovor kolegice, otišla s njom kavu u prvi kafić i napravila test. Budući da je žena čekala na redu za wc, propustila sam je, a štapić zaboravila na polici. Izašla je iz wc-a ushićena i zagrlila me uz izjavu – trudni ste! Lagala bih kad bih rekla da sam osjetila radost i veselje, prije su to bile emocije straha i panike.
Zašto nisam bila sretna?
Imala sam svu sreću svijeta u trudnoći – aktivno i zdravo tijelo, muža koji je ispunjavao sve moje hirove i potpuno razumijevanje okoline za sve moje mušice i hormonalne promjene, kao i posljedične drame. No ipak, osjećala sam se užasno. Pitala sam se stalno gdje je taj osjećaj o kojem su mi trudnice pričale i zašto se ja ne osjećam sretno. Mislila sam da sa mnom nešto nije u redu. I zato sam jela. Oduvijek sam pazila na liniju i održavala fizičku kondiciju plesom, rolanjem, statičnim biciklom i pazila čime se hranim. Prve kile koje sam dobila u trudnoći opteretile su me i nastavila sam jesti sve ono što nisam inače jela ili puno više od onog što sam inače jela.
Kad sam rodila, nije me taj osjećaj napustio, naprotiv, postalo je još gore. Gušio me osjećaj neslobode, sputanost da budem ja, ovisnost tog malog bića o meni. I, najviše od svega, grižnja savjesti. Ona je išla na bezbroj razina, a neke od stvari koje su me grizle bile su da nisam dobra majka i da nikad to neću biti, da ne osjećam ono što bi žena trebala osjećati kad rodi prvo dijete, da imam svu pomoć i podršku koju mogu zamisliti, a i dalje se osjećam loše.
Osjećaj krivnje zbog grižnje savjesti
Kao žena koja se bavi plesom i buđenjem unutarnje snage u ženama, grižnja savjesti nastavila se i na grižnju savjesti zbog toga što imam grižnju savjesti. Kako ja, koja druge žene učim da imaju pravo na svaku emociju i da je izraze i otpuste bez da se osjećaju krivo, ne mogu izaći iz svog osjećaja krivnje? Kako ja, koja drugima kažem da se osjećaju dobro u svom tijelu i da ga vole, mogu ne voljeti vlastito tijelo? Potpuno sam izgubila osjećaj sebe i svog identiteta.
O Viti sam se brinula na autopilotu. Mazila sam ga i pazila, hranila i uspavljivala, većinu vremena provela tih prvih mjeseci s njim u nosiljci i ne mogu reći da ga nisam voljela. Ali to nisu bili oni bljeskovi nemjerljive ljubavi i snage koju spominju mame kad rode – bila sam umorna, neispavana, živčana i nezadovoljna sobom. Olupina Ivke koje je nekad postojala i koju sam, mislila sam, izgubila zauvijek.
A onda me muž potjerao na trening. Nisam htjela ići u svoj Angels, nisam bila ja, nisam bila doma u svom tijelu i nisam se željela s time suočiti. Ali slušajući vlastite riječi koje su mi odzvanjale u glavi kako ples uči ženu da zavoli sebe sa svim svojim manama, otišla sam. Prvi put mi je bilo teško. Muzika i pokret pojačavali su emocije koje sam željela zatomiti, a u plesu nisam osjećala ništa od onog u čemu sam uživala prije. Već sljedeći put, u vježbi u kojoj kružiš zdjelicom uz neku nježnu pjesmu osjetila sam sebe i svoju žensku bit. Iako moje tijelo nije tada lijepo izgledalo u ogledalu ili po nekim zadanim mjerama, ja sam ga barem na nekoliko minuta opet osjetila svojim. Opet sam osjetila da volim sebe, prihvatila sam emocije koje su mi navirale nakon rođenja mog sina i u dubini sebe osjetila sam da je ok da se osjećam tako kako se osjećam. Grižnja savjesti polako me počela napuštati, a ja sam se vraćala – sebi.
Sretna mama = zadovoljna beba
Neki kažu da je točna izreka – sretna mama, zadovoljna beba, a drugi će pak reći da je to klišej i da je naša glavna i jedina uloga kao majki da se žrtvujemo za dijete i da sve preusmjerimo na dijete jer ono je jedino bitno. Ja sam uvijek bila u prvoj skupini, a sada to mogu i potvrditi. Još uvijek se uhvatim kako razmišljam o tom vremenu s negativnim predznakom, kriveći sebe što sam se loše osjećala, a imala sam sve, a tolike majke su same, možda čak i s bolesnim djetetom, a pronalaze snagu da se bore pa čak i uživaju u majčinstvu.
Ideja uživanja u majčinstvu za mene je bila SF priča. Ma kako itko u ovome uživa. No i dalje sam se brinula, nosila, hranila, presvlačila, uspavljivala i – plesala. Plesala sam kad god sam mogla, tražila sam rupice vremena i odlazila u dvoranu. U dvorani sam puštala pokret da me liječi, vraćala sam se sebi, plakala, divljala, ispucavala se.
A Vito je rastao. I paralelno s njim, rasla je moja ljubav. Prvo prema meni samoj, a onda i prema njemu. Veliku ulogu u svemu tome imala je prekrasna psihologinja koja je često na svaku moju krivnju odgovarala da je u redu da se tako osjećam. Još veću ulogu u tome odigrala je moja iskrenost jer sam o ovome sa svima razgovarala. I kako sam se otvarala otvarale su se i druge žene u mojoj okolini koje su se slično osjećale. Ta spoznaja da nisam sama i da nisam jedina, vraćala me na pravi put.
Prestala sam beskonačno surfati internetom tražeći dokaze da nisam dovoljno dobra majka, tražeći opravdanje za svoju krivnju i isprike za svoj loš osjećaj. Jednostavno sam ga prihvatila i prepustila mu se. Baš kao što sam drugim ženama pričala da je ok osjećati se bilo kako i da je emocija emocija, da nema negativan ili pozitivan predznak nego je izraz ranjivosti koja nas čini živima, počela sam i ja slušati te svoje riječi. Ples me liječio iznutra i ponovno sam otkrila da volim sebe, da sam ponosna na svoje tijelo čak i ovakvo kakvo jest, nesavršeno izvana.
Danas, više od godine dana kasnije, stvarno mogu reći da uživam biti mama. Uživam u svakom njegovom osmijehu i svakoj lekciji kojoj me uči. A najveća lekcija je ta da uvijek moram voljeti sebe. Jer baš tu lekciju želim da i on upamti. Zauvijek.
Angels Body and Emotions studio već tradicionalno i ovog proljeća poziva sve žene na besplatni i inspirativni event - Dan u raju s Angelsicama.
