Roditelji se trebaju igrati s djecom, u to nema sumnje. Samo što nekima ta igra dok su djeca mala pada malo lakše, a nekima malo teže… Ili svima teško pada?
Kad su klinci uistinu mali, roditelji su ti koji ih moraju zabavljati, odnosno igrati se s njima. Na neki način, roditelji su tu da ih „nauče“ igrati se, da ih povedu u smjeru u kojem bi željeli, odnosno otkriju tajne svijeta igre. Kako djeca rastu, tako se mijenja njihov način igre i potrebe u igri i vezano uz igru. No, one prve godine često su ispunjene sjedenjem na podu i igranjem – kockicama, oponašanjem, gradnjom, lutkicama, autićima…
Činjenica je da se odrasli s vremenom – najčešće – zaborave igrati ili se možda nikad nisu igrali. Stoga kad postanu roditelji, moraju se prilagoditi. Neki tada otkriju cijeli jedan novi svijet i nadoknade ono što možda nisu imali kao djeca, a nekima to nikad ne „sjedne“ prirodno.
Jedan se tata na forumu Reddit zapitao ono što vjerojatno mnogi misli, ali se ne usude izgovoriti.
„Kao i svi roditelji, stvarno volim svog sina i postoje neki stvarno ugodni trenutci, kao i neki stvarno teški i iscrpljujući trenutci. Ali jedna me stvar muči…“ započeo je tata svoj post, te pojasnio: „Prije nego što sam postao roditelj, očekivao sam da će igra s djetetom biti prilično ugodna... ali to je tako nevjerojatno dosadno. Stvarno se moram potruditi da djelujem zainteresirano i ne odam da bih radije radio nešto drugo. Igra loptom, ali tako da se 90 posto suzdržavam ili guranje autića je jednostavno – dosadno.“
Sigurni smo da će se mnogi naći u tom, samo što gotovo nitko neće to jasno i glasno reći. Jesmo li u pravu? No, ne smijemo sve optužiti, naravno, pa garantiramo da nisu svi roditelji u tom „modu“. Mnogi uistinu uživaju u igri s djecom! I to u svakoj dobi djeteta!
„Je li to normalno?“ zapitao se ovaj tata. „Naš sin ima 3 godine, ali će uskoro imati 4 godine. Nadam se da će možda biti bolje kada bude stariji?“
Njegova je objava postala vrlo popularna, a nekoliko korisnika Reddita komentiralo je ovu objavu s, naravno, različitim mišljenjima i stavovima o ovog „problemu“.
„Ovisi o čemu se radi. Društvene igre i kartaške igre da,“ odgovorio je jedan korisnik.
Does anyone actually enjoy playing with their child/children?
byu/RichardJusten inParenting
„Bilo kakvo igranje s Barbikama ili igranje uloga ne mogu podnijeti HAHAHA. Tjera me da se obično pretvaram da smo astronauti koji hvataju izvanzemaljce i pretvaraju ih u ljude. Zamoli me da odgovorim na njezin dijalog i ako joj se ne sviđa moj odgovor, onda mi kaže što da kažem. Izluđuje me,“ priznala je jedna mama.
„Postaje bolje kad odrastu i budu dovoljno spretni, pažnja im se produži pa zapravo rade zabavne stvari“, rekao je jedan.
Jedan je tata rekao: „Uživam sa svojim dvogodišnjakom. Ne 100 posto vremena, ali većinu vremena. Obično se na kraju hrvamo i budemo jako blesavi. On kaže nešto što ne bi trebao samo da me natjera da ga lovim i oboje se obično na kraju puno smijemo.“
„Jako uživam igrajući se pretvaranja sa svojim četverogodišnjakom. Ima bujnu maštu i smišlja zabavne i zanimljive scenarije. Često su te igre daleko od stvarnosti, pa me to zabavlja. Također, ja vodim igru pa prilagodim to tako da i ja uživam,“ podijelila je jedna mama.
Još je jedan tata priznao da se ni on ne voli igrati sa svojim mališanom, a zatim je iznio zanimljivu poantu: njihovi, odnosno naši roditelji uopće nisu sudjelovali u igri.
„Od malih nogu sam uglavnom bio sam zadužen za vlastitu zabavu“, rekao je. „Ne kažem da je idealno, ali je vrijeme kada su se moji roditelji zapravo igrali sa mnom bilo posebno. Stvarnost je da ne možemo podnijeti sve u isto vrijeme i igrati s njima pored svega,“ dodao je drugi.
Da, to je činjenica – u 70-ima, 80-ima, pa i 90-ima roditelji se nisu neprestano igrali s djecom. Svima nam je to jasno. Naravno da to nije generalno pravilo i naravno da su se svi ipak povremeno igrali s djecom, ali u ovoj mjeri u kojoj to roditelji čine ili smatraju da moraju činiti danas – nisu.
Svjesni smo svi činjenice da je igra korisna za djecu, ali i samostalna igra je važna, a to je ono na što često zaboravimo. Igra je važna, ali ako se dijete igra samostalno i najčešće ne traži društvo za igru ili želi društvo vršnjaka – ne moramo mu nametati svoje društvo samo da bi se igrali s njim. Dovoljno je povremeno se pridružiti.
Sve u svemu, važno je pronaći vrstu igre koja najviše odgovara i djetetu i roditelju i – ne osjećati krivnju ako nam neka vrsta ne odgovara.
