Stidljivost nije loša i prestanimo se ponašati kao da jest!
Svako je dijete jedinstveno. Svako dijete ima osobnost kojom se izdvaja od drugih. Dok će neka djeca zbog urođene društvenosti, gdje god se pojave odmah prozvati vođom, drugi će se sramežljivo povući i većinom distancirati od ostale djece. Ako ste i sami roditelj sramežljivog djeteta, vjerojatno se pitate kako se trebate postaviti.
Kako im možete pomoći u rastu i razvoju te ih podržati, a da pritom ne vršite pritisak da se promijene? Catherine Pearson je za Huffpost podijelila korisne savjete koji mogu pomoći i roditeljima i djeci. Prenosimo ih u nastavku.
Sramežjivost ne smijemo doživljavati kao slabost!
Prvo, znajte da ako je vaše dijete sramežljivo u novim situacijama, to može biti i dobar znak.
"Većina djece pokazuje suzdržanost pri upoznavanju novih ljudi. To je sasvim normalno - i ta početna sramežljivost je način na koji ulazimo u novi prostor i snalazimo se", rekla je Koraly Pérez-Edgar, suradnica na Institutu za društvene znanosti.
Potpuno je normalno i razvojno prikladno da se mala djeca osjećaju sramežljivo u novim situacijama. To ne znači da je sramežljivost netipična ili loša i kod starije djece, iako mnogi roditelji još uvijek imaju tendenciju da sramežljivost gledaju kao manu.
"Nikad mi roditelj nije došao i rekao da je zabrinut za svoju kćer jer ima puno prijatelja. Jer roditelji to nekako vide kao ideal", rekla je Pérez-Edgar: "Ali vaše dijete može biti i sramežljivo s jednim ili dva stvarno dobra prijatelja s kojima razgovara i koji su mu podrška. To je odlično. To nije nešto zbog čega bi se trebali brinuti. To je samo osobnost vašeg djeteta."
Štoviše, sramežljivost može biti korisna. Prilagodljiva sramežljivost može pomoći ljudima da razmisle prije nego što počnu djelovati, što znači da ih sramežljivost štiti i može čak učiniti da ljudi djeluju smirenije i pouzdanije. Stručnjaci koji su proučavali sramežljivost potiču ljude da o tome ne razmišljaju kao o boljem ili lošem načinu socijalizacije, već samo o drugačijem načinu društvenog postojanja.
Otvoren razgovor o osjećajima može biti koristan!
Iako svoje dijete ne želite označiti sramežljivim, važno je dati mu priliku da razgovara o svojim osjećajima. Taj razgovor možete učiniti jednostavnim i otvorenim. Pitajte nešto poput: "O čemu si razmišljao danas?" To će vam pomoći da shvatite muči li ih njihova sramežljivost, a da pritom sami ne dajete nikakve pretpostavke.
"Riječ je o tome da djetetu dopustite da vam kaže gdje su njegove granice i poštujete to", rekla je Pérez-Edgar. To postaje osobito važno kako vaše sramežljivo dijete odrasta, a vi želite nastaviti podržavati njegovu osobnost i istovremeno ga osnaživati da razgovara s vama ako se bori s anksioznošću ili mu je teško uklopiti se.
Izbjegavajte etiketirati dijete i zamolite druge da i oni prestanu to raditi
"Nemojte svoje dijete nazivati sramežljivim", potiče pedijatrica Kasey Rangan: "Pokušajte objasniti drugima da se vaše dijete sporo povezuje s drugima, ali dajte sve od sebe da ne obilježite njegovo ponašanje."
Omogućite djetetu nove prilike za vježbanje socijalizacije
Važno je da roditelji ne tjeraju sramežljivu djecu da sudjeluju u događajima i situacijama u kojima se ne osjećaju ugodno. Ali također je važno pružiti djeci puno prilika da vježbaju kakav je osjećaj isprobati nove stvari i upoznati nove ljude.
Naprimjer, Pérez-Edgar se prisjetila kako je svoje sramežljivo dijete vodila na gimnastiku, ali je cijelo vrijeme bila s njom. Tek iduće godine ju je mogla ostaviti samu. Zapamtite, uvijek budite obazrivi i pokažite djetetu da ga razumijete i da su njegovi osjećaji sasvim u redu.
Prepoznajte kada trebate pomoć
Ako primijetite da se sramežljivost vašeg djeteta čini ekstremnom ili se čini kao da ta sramežljivost nikada ne posustaje, vrijedi se obratiti pedijatru ili stručnjaku za mentalno zdravlje.
"Dijete zbog kojeg biste se trebali brinuti je dijete koje se nikada ne opusti, koje nikad sretno ne ulazi u ove situacije, koje jednostavno ne može pronaći svoje utočište", kazala je Pérez-Edgar. Dodala je i da je dobra vijest da rane intervencije mogu biti doista učinkovite u liječenju ili čak u sprečavanju razvoja socijalne anksioznosti.
Zaključno, prihvaćanje je zaista ključno. Nema apsolutno ništa loše u tome da su djeca ponekad rezervirana. Roditelji bi svojoj djeci trebali jasno dati do znanja da im se sviđa njihova osobnost upravo takva kakva jest.
