'Moje dijete smije psovati koliko god želi - psovke nisu odraz mog roditeljstva!'

Svi smo tome bili svjedoci u jednom trenutku: Ljutita majka koja prijeti da će djetetu sapunom isprati usta jer je rekao riječ "s ---". Javno posramljeni roditelj koji sramežljivo predlaže svom djetetu da koristi neku pristojniju riječ. Pokvarena mama čije dijete izgovara riječ "f ---", a ona reagira kao da je dijete u najmanju ruku izvuklo nož i pokušalo mahati s njim u blizini drugih ljudi.

Roditeljstvo je dovoljno izazovno - je li sve to zaista potrebno?

Mnogi prijatelji i članovi obitelji iznenađeni su saznanjem da u našem domu psovke ne donose nikakve grube posljedice ili ukore za naše dijete. Naša kćer može psovati kada god osjeća potrebu, bez ikakvih kazni i posljedica.

Ja, kao obrazovni stručnjak, svoje psovke uglavnom obuzdavam iz navike. Međutim, moj muž ima vrlo ... raznolik rječnik. Redovito iz njegovih ustiju izlaze različite psovke. Njegova svakodnevna navika psovki toliko je duboko ukorijenjena, da se nikada nije potrudio prestati sa psovkama, pa ni zbog djece. Prirodno je da je naša kći shvatila da su psovke dio njegovog svakodnevnog rječnika. Kao roditeljima, to nam je u potpunosti u redu.

Ne zato što se nekako čudno zabavljamo kad imamo preslatku kćer koja također slučajno ima sitna usta (ona zapravo nema), već kao roditelji koji vjeruju da daju sve od sebe kako bi modelirali ponašanje koje očekujemo od svoje djece, bilo bi licemjerno učiti svoje dijete određenom standardu kojeg se ni jedno od nas ne drži. U našem domu ne postoji riječ "odrasle riječi", već jednostavno postoje riječi.

Možda te zanima... Što učiniti kad dijete psuje? Vrtić

Liberalni pristup...

Prema knjizi Emme Byrne, psovanje je dobro za vas: nevjerojatna znanost lošeg jezika, psovke su normalan i zdrav dio našeg samoizražavanja. Dopuštajući psovanje bez kazne, naša kćer razumije vrijednost živahnog "s ---!" i katarzičan osjećaj koji dobro postavljeno "j ---!" mogu donijeti.

Ali ovaj liberalni, a možda čak i kontroverzni pristup koji imamo prema psovkama nije usmjeren posebno na samoizražavanje. Još važnije, bila je to prilika da naučimo našu kćer da njezine riječi imaju moć, izvan dobronamjernog "molim te i hvala". Ona razumije da, iako su psovke prihvatljive u našem vlastitom domu, u drugim uvjetima možda neće biti dobrodošle ili će čak naići na osude.

Budimo realni. Mnoga djeca gotovo neizbježno počinju eksperimentirati sa psovkama, obično već u osnovnoj školi. Ovu novu upotrebu jezika često prati nedostatak konkretnog razumijevanja značenja ili svrhe riječi. Uklanjanjem srama i negativnosti koja okružuje psovke, djeca su bolje pripremljena za razlikovanje riječi koje se koriste kao zdravo sredstvo za uzvikivanje ili naglašavanje i riječi koje nemaju drugu svrhu osim vrijeđanja ili ponižavanja.

Kad se naša kći susretne s riječima koje su uistinu neprihvatljive, na primjer, s rasnim psovkama i drugim pogrdnim izrazima, tješimo se znajući da će joj njezino prethodno znanje o utjecaju koje riječi mogu imati pomoći da preciznije razumije zašto te riječi zaista ne treba upotrebljavati.  Umjesto da samo nedopuštene riječi označava kao "loše" ili "stvari koje ne govorimo", njezina društvena oštrina nastavit će se jačati sviješću i razumijevanjem.

Često me pitaju brinem li se da bi moja kći mogla psovati u javnosti

Odgovor je ... ne. Bezazlene psovke postoje i dio su našeg jezika. Iznenađujuće je u naše moderno doba da se psovke i dalje tako često gledaju kao odraz nečijeg roditeljstva.

Smatram da je sve to izvor nepotrebne neugode i bespotrebnog srama. U svijetu u kojem se majke mogu posramiti iz praktički bilo kojeg razloga, ne dopustimo da povremene psovke naše djece budu jedna od njih.

Možda te zanima... Mama se pita: Je li u redu psovati pred djecom? Roditelji