Djeca koja su tjelesno kažnjavana u 10-15 puta su većem riziku da će biti i tjelesno zlostavljana, pokazuju istraživanja. Razlog je u tome što je granica vrlo tanka. Koliko udaraca ili koliko snažnih udaraca ili udaraca s povodom/bez povoda točno određuje što je kažnjavanje, a što zlostavljanje? Piše Mia Roje Đapić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Zlostavljanje i zanemarivanje djece dolazi u različitim oblicima, a jedan od njih je tjelesno nasilje. Tjelesno nasilje prema djeci često je lako primijetiti jer djeca mogu imati vidljive ozljede i rane, pa se posebno u težim oblicima zlostavljanja nalazi neposredno ugrožavanje zdravlja, života i sigurnosti djeteta. Istovremeno primjerice emocionalno zlostavljanje ne ostavlja vidljive masnice i povrede, a znamo da također može dovesti do fatalnih ishoda po život i zdravlje, kako mentalno, tako i tjelesno. Tjelesno nasilje gotovo uvijek praćeno je emocionalnim nasiljem, zanemarivanjem i/ili drugim oblicima štetnog postupanja prema djeci.
S druge strane u našoj kulturi i dalje je prilično zastupljeno tjelesno kažnjavanje djece. Iako je već dugo vremena zakonski zabranjeno i iako postoje brojni znanstveni dokazi o štetnosti i neučinkovitosti batina, mnogi roditelji koriste tjelesno kažnjavanje i u tome ne vide ništa loše. Često navode da su i sami bili tjelesno kažnjavani i da im "ništa ne fali", žale se da djeca danas imaju previše prava pa se odgoj bez batina u javnosti često izjednačava s odgojem bez granica, što nikako nije isto. Jedno od dječjih prava upravo je da imaju granice, jasno vodstvo i strukturu, no to isto se treba postići bez primjene nasilja. Djeca koja su tjelesno kažnjavana u 10-15 puta su većem riziku da će biti i tjelesno zlostavljana, pokazuju istraživanja. Razlog je u tome što je granica vrlo tanka. Koliko udaraca ili koliko snažnih udaraca ili udaraca s povodom/bez povoda točno određuje što je kažnjavanje, a što zlostavljanje? Ovo se osobito odnosi na malu djecu kada odrasloj osobi primjerna naizgled male sile može djelovati kao odgojni postupak, a djetetu nanijeti ozbiljne i po život ozbiljne ozljede.
Osim što roditeljima govorimo o tome što je zakonom zabranjeno i što šteti djeci, trebamo ih učiti što da čine umjesto toga. Mnogi roditelji i sami su odrasli u nasilnim i zlostavljajućim sredinama te nemaju znanja ni kapaciteta samostalno se ponašati drugačije prema svojoj djeci. Mnogi stručnjaci i udruge, pa i institucije sustava nude psihoedukativne programe za roditelje, no oni kojima to najviše treba, nemaju znanja ni interesa o tome kako pristupiti sadržajima. Pod pritiskom sustava ipak mnogi roditelji se uključe u rad na sebi. Prije svega važno je dijete zaštititi u tjelesnom smislu, a potom mu pružiti i emocionalnu podršku, kako bi se osjećalo sigurno u oba aspekta. To ponekad znači izdvajanje djeteta iz obitelji, u slučaju procjene da roditelji nemaju dovoljno mogućnosti i/ili motivacije za promjenu i u slučaju da se dijete izlaže riziku po život, zdravlje i ukupnu dobrobit ostankom u toj obiteljskoj zajednici. Bez obzira na to je li dijete izdvojeno ili nije, kroz razne mjere tada se radi s djecom i roditeljima te se prate promjene i na temelju njih se donose daljnje preporuke i odluke.
Cijeli ovaj proces posebno naglašavam iz razloga što se ljudi često boje obavijestiti o sumnji na nasilje Centar za socijalnu skrb i policiju jer "ne žele biti krivi što se roditeljima oduzelo dijete“. Važno je da znaju da, čak i ako dođe do te točke, da je roditeljima ponuđeno jako puno prilika i mogućnosti za promjenu i rad na sebi, od škole za roditelje, savjetovanja, mjere stručne pomoći, intenzivnog nadzora… Mi koji radimo u praksi često svjedočimo tome da se roditeljima daje i previše prilika, dok se time nažalost oduzimaju prilike djetetu. Roditelji koji zaista žele promjenu i raditi u smjeru najboljeg interesa djece, od svih tih mjera kojima je u fokus zaštita djeteta, mogu itekako profitirati, a profitira i obitelj u cjelini.
Dakle, ako primijetite dijete s masnicama, ranama, ozljedama, čujete krikove i plač djeteta, lupanje i udaranje u susjedstvu, ako dođete u kontakt s djetetom koje upadno prikriva dijelove tijela, izbjegava tjelesni kontakt i slično, to je dovoljno da vam pobudi sumnju. Vaš zadatak nije utvrđivanje zlostavljanja i detektivska istraga. Na vama je da nadležne institucije (CZSS ili policija) obavijestite o sumnji na zlostavljanje, što možete učiniti i anonimno, važno je samo navesti što više podataka o sumnji koju imate. To nije samo naše pravo, nego i građanska dužnost, a posebno kad se radi o stručnjacima. U teoriji stručnjak koji ne obavijesti o sumnji na zlostavljanje djeteta može biti kažnjen zatvorom do tri godine, iako mi nažalost nije poznato da se to u praksi dogodilo.
