5 stvari koje trebamo znati kada pričamo o udaranju po guzi

Potaknuta posljednjom kolumnom Doris Pinčić Rogoznica i komentarima koje je ista izazvala, imam potrebu osvrnuti se na temu i kao stručnjak, i kao suradnik portala Klolanica i kao roditelj.

Nisam, naravno, pročitala sve komentare, no kao članica nekoliko grupa o roditeljstvu primijetila sam koliko puta je članak podijeljen i komentiran. Nije bilo potrebno iščitati svaki komentar da bih stekla dojam i sliku o nekoliko važnih točaka koje bih izdvojila kao teme koje je kolumna dotaknula.

1. Udaranje po guzi nije odgojna metoda

Prvo, da odmah jednoznačno naznačim: bilo koji oblik tjelesnog kažnjavanja je zakonom zabranjen i podliježe sankcijama. Tjelesno kažnjavanje nije i ne može biti odgojna metoda. Do zakonske zabrane došlo je upravo zato što su posljedice istog i na tjelesnom i na emocionalnom nivou nedvojbeno za djecu štetne, kao i za odnos roditelj-dijete. Imajući to na umu, udaranje po guzi, te svako drugo tjelesno kažnjavanje nije i ne smije biti odgojna metoda i kao takva se ne može tolerirati. Ovo je prva važna postavka koju je nužno posvojiti.

2. Ponekad ne znamo kako reagirati

Drugo, ono što je potaknulo spomenutu majku da primjeni oblik tjelesnog kažnjavanja kao odgojnu metodu jest moja domena i samim time moja odgovornost iz koje imam obavezu ovim tekstom reagirati.

I kao stručnjak koji savjetuje roditelje i sama kao roditelj vrlo dobro znam o kojim izazovima u roditeljstvu kolumnistica govori. Djeca nas itekako dovode ponekad u situacije kada ne znamo kako da reagiramo, kada imamo osjećaj da ne možemo doprijeti do njih i da moramo sve pokušali što je u našoj moći. Dapače, djeca nas svojim ponašanjem često stavljaju u poziciju nemoći. Ta pozicija nikad nije ugodna, a pogotovo nam je teško prihvatljiva u odnosima gdje mislimo da ju ne bismo smjeli osjetiti. A neki roditelji upravo misle da je "biti roditelj" uloga gdje moramo uvijek znati kako postupiti, kako voditi dijete kroz život, kako postaviti granice i kako reagirati na pojedine situacije.

No, kako nijedna uloga koju u životu živimo nije lišena izazova, te ni u jednoj ulozi ne znamo sve, nije, niti ne može roditeljstvo biti izuzetak. Prema tome, u roditeljstvu ćemo bez iznimke ponekad osjetiti nemoć i neznanje kako da u pojedinoj situaciji reagiramo da bismo postigli željeni cilj. Ako to prihvatimo kao drugu nepobitnu činjenicu onda možemo u roditeljstvu napredovati dalje.

Pokušajmo se sjetiti situacija izvan roditeljstva u kojima nismo znali što da činimo te smo se osjećali bespomoćno, no bili smo na miru s time. Govorim o situacijama gdje nismo od sebe očekivali da znamo. Bilo da je riječ o nepravednoj optužbi šefa, prijatelja, izvanrednog otkaza, smrti, rata, gubitka nekog odnosa ili bolesti... U takvim trenucima znamo da impulzivno reagiranje nije dobro rješenje. U takvim situacijama svjesni smo da trebamo pogledati što nam je određena situacija izazvala te na kojim poljima da bismo znali kako reagirati na primjeren način. Dajemo si vremena koje je potrebno da bismo se sabrali i potom sabrani reagirali. Primjenimo li to na izazove u roditeljstvu, te prihvatimo da ponekad ne znamo kako u datom trenutku reagirati te da je to sasvim u redu, otvaramo mogućnost  da tek kada smo spremni i smireni reagiramo na koristan i zdrav način koji nas dovodi do željenog dugoročnog cilja.

3. Batine nisu jedina razlika u odgoju djece nekad i sad

Treće, brine me stav nekih komentatora na navedenu kolumnu koji pričaju o odgoju "nekad" kada su djeca dobivala batine, i danas, kada su razmažena, mimoze, Google generacija (citiram neke). Ono što me brine jest zaključak nekih da je upravo batina to što cini razliku od nekad poslušne djece do djece danas koju nazivaju spomenutim nazivima.

Zanima me odakle ta ideja da je tjelesno kažnjavanje jedina razlika. Naravno, kada bismo vjerovali da je jedina, ne preostaje nam ništa drugo nego da zbojimo dva i dva i zaključimo da treba nastaviti tjelesno kažnjavati jer, slažem se s većinom, djeca bez granica nisu primjer kako bismo djecu trebali odgajati.

No ovdje nije riječ o batini kao razlici, a nikako niti da su djeca nekad odgajana bolje. Činjenica jest da su neki postupci u odgoju nekad bili bolji, dok su neki bili loši i rezultirali promjenom na bolje. Danas, usvajajući tu promjenu postupamo bolje u nekim segmentima. No, ono što je problem današnjeg popustljivog odgoja jest da su se mijenjali neki postupci u odgoju koji nisu zahtjevali promjenu jer su bili zdravi i učinkoviti. Koji su to segmenti zahtjeva jednu posebnu temu, pa neću sada u to ulaziti. Ovdje ukratko želim reći da ne možemo nekad i sad gledati prema crno bijelom principu.

4. Kao roditelji smo osjetljivi i treba nam priznanje

Četvrto, kao žena i kao majka ne mogu se oteti dojmu koliko netrpeljivosti žene ponekad imaju prema ženama, majke prema drugim majkama samo zato što razmišljaju drugačije. No, istovremeno, kao stručnjaka, to me ne čudi. Roditeljstvo je vrlo osjetljiva tema iz jednostavnog razloga - svima nam je važna. Svi volimo svoju djecu. I jako nam je važno da dobijemo priznanje kao roditelji. No, ako netko učini nešto što nam se čini kao bolje, odmah se osjećamo ugroženi i nedovoljno dobri.

Sjećam se jedne situacije u kojoj sam se našla kao roditelj. Postojala je mogućnost da moje, tada petogodišnje dijete, bude testirano na penicilin zbog sumnje na alergiju. Prilikom dogovora za termin u jednoj dječjoj bolnici zamolila sam sestru da mi opiše postupak trestiranja. Razlog za to bila je moja želja da djetetu objasnim što će se u bolnici događati kako bi lakše podnijela postupak. Bila sam svjesna da taj postupak nije hitan, ni previše problematičan te iskoristila mogućnost da ga dobivenim informacijama učinim još manje stresnim. Sestra je prilično nezainteresirano odgovorila na moj upit, što me nije previše uzbudilo, no ono što je tad uslijedilo dalo mi je misliti. Dok sam iščekivala odgovor sestre, najmanje deset roditelja koji su bili u čekaonici počelo je dobacivati komentare u pravcu mislim li ja da je moje dijete princeza, kakvim glupostima gnjavim sestru koja je ionako prezaposlena, mislim li ja da je moje dijete u odnosu na njihovu djecu posebnije i zašto ovako razmažena ne odem u privatnu kliniku. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo. Dirnula sam ih u njihovo roditeljstvo. U onaj bespomoćni dio njih koji nije imao prilike postaviti ovo pitanje, kao i nemoć koju su ponekad osjećali kad im je dijete bilo u nekom liječničkom postupku na koje nije bilo pripremljeno. Moj upit sestri ih je vrlo suptilno upitao jesu li i oni mogli po pitanju svoje djece bolje ili drugačije?

I upravo mi je svijest o tome omogućila da ih razumijem, umjesto da im odgovorim istom mjerom. A razumjela sam ih baš zato jer sam i sama bila u takvim situacijama gdje sam mislila da sam mogla više i bolje. No što to ustvari znači? Kada određena situacija prođe, možemo sagledati što je u našoj reakciji bilo dobro, a što nije. Naravno, jer u tom trenutku upoznati smo i sa posljedicom reakcije, odnosno onim što je uslijedilo nakon, dok u trenutku odabira kako ćemo reagirati nismo imali ta saznanja. I prema tome, vrlo je važno prihvatiti, a ponekad i oprostiti si jer je određena reakcija bila najbolje što smo znali u datom trenutku. Ako to prihvatimo, tek tada možemo učiti iz cjelokupnog iskustva. Ako želimo promijeniti u sljedećeoj situaciji dosadašnje obrasce reagiranja, prvo trebamo pogledati što je sve utjecalo na to. Možda sam bila umorna, ljuta na partnera, kolegu, samu sebe. Možda sam od strane druge osobe doživjela zloupotrebu moći, pa sam ravnoteže radi isto zloupotrijebila na slabijem, djetetu. Ako uzmem vremena da se pozabavim time i razumijem, te prihvatim kako i zašto se osjećam na određeni način, otvaram mogućnost da riješim svoj problem i svoje stanje, te djetetu pristupim iz čiste pozicije. 

5. Važno je znati što možemo očekivati od djeteta u određenoj fazi razvoja

Također, važno je znati da nije svaka odgojno zahtjevna situacija trenutak za odgajanje. Ono što želimo podučiti dijete možemo odgoditi za kasnije. To ponekad znači da fizički udaljimo dijete od radnje koju čini te uzmemo vrijeme da promotrimo što nam je bilo neprihvatljivo te što bi za nas bilo prihvatljivo. Kada to uvidimo, imajući na umu značajke razvoja dobi našeg djeteta, odlučujemo kako mu to možemo dati do znanja. Ponekad se susrećem s roditeljima koji od svoje djece očekuju previše (i obrnuto, no to je također neka druga tema). Sjećam se jedne majke koja je očekivala od desetomjesecnog djeteta koje usvaja prve korake da shvati da se prstići ne guraju u utičnicu. Iznenadila se kada sam joj rekla da je to nemoguće. Kada je to prihvatila, shvatila je da ima samo dvije opcije. Zaštititi utičnice ili pratiti dijete u stopu. Od nerealnog očekivanja je odustala, te je nestala njena frustracija i osjećaj nemoći.

Nisam pristalica ideje da svaki roditelj treba pročitati brdo literature o roditeljstvu da bi bio dobar roditelj (također česti komentari) no svakako sam mišljenja da svaki roditelj treba poznavati značajke pojedine razvojne faze kako bi očekivanja i zahtjevi prema djetetu odgovarali njegovim realnim mogućnostima.

+ Kako bismo mogli reagirati na postupak s kojim se ne slažemo

No jedno je iznimno važno u odnosu na gore spomenutu temu. Zapamtimo da svaki zainteresiran roditelj svome djetetu želi dobro i ima manje više iste poglede kakvo bi dijete željelo odgojiti. Razlikuju nam se samo načini na koje mislimo da ćemo to postići. Roditeljima je prijeko potrebna podrška i razumijevanje, a ne rivalstvo i osuda.

Osvrćući se na iskustvo kolumnistice, a vjerujući u njene dobre namjere, te imajući na umu spomenuto, komentari bi bili posve drugačiji i glasili bi nešto poput:

- "Razumijem kako si se osjećala kada te pet puta nije poslušao..."
- "Kada je moj dvogodišnjak učinio ovo, ja sam pokušala sljedeće. Možda da pokušaš i ti."
- "I ja sam vjerovala da će udarac po guzi jedino pomoći, no poslije sam pokušala ovo i jednako je učinkovito, a ja se poslje osjećam puno bolje."
- "Kada mi dođe da udarim, radije stisnem zube, odmah nazovem prijateljicu ili pustim glasno najdražu pjesmu. Kad se smirim, pokušam sljedeće."

Stoga, u duhu zajedničkog cilja, a to su sigurna, samosvjesna, empatična, pristojna i odgovorna djeca (kao i sve drugo što im želimo)  pružanje razumijevanja i podrške njihovim roditeljima kao glavnim vodičima kroz život bilo bi oplemenjujuće za svakog on nas. I poštenije.