Pedagoginja Ivana Grabar objašnjava zašto je dosada izvrstan prijatelj djeci, zašto je igra radi igre važna te gdje, u odnosu s djecom, roditelji najčešće griješe
Imam sina od tri i pol godine normalnog razvoja. Sretno je, nasmijano i razigrano dijete. Još ne zna izgovoriti sva slova (V,S,NJ,Đ,Č), ali sve ga mogu razumjeti. Naučio je 10-ak engleskih pjesmica, čak i abecedu, zna se potpisati i prepoznaje slova I,E,O,U,M,T, N,A, B. Zna brojati do 10 bez greške i na napreskokce do 20 i zna boje. Krenuo je u vrtić u sportsku skupinu, ali ne ostaje na spavanju. Radim s njim radionice od kolaž papira, od kartona radimo tvrđavu, napravila sam mu Sunčev sustav, čitam mu i molimo se. Reže sa škarama, radi labirint bez greške i zna geometrijske oblike. Kupili smo i laboratorijski set. Ima kasicu prasicu u koji svaki dan stavimo 1kn (a rodbina napuni kad god ga vide) i sam plaća svoje igračke jer je jedinac i zatrpan nam je stan. Preko zime previše radimo radionice jer nemamo puno izbora dok ostatak godine dosta vremena provodimo vani i opet nam ostane vremena za radionice jer on pita kako ćemo se sada igrati ili me pita da li se želim igrati s njim npr. dodavati balonom. Ili meni prepusti da vodim ili on vodi mene kroz igru. Ako radim nešto, igra se i sam. Sve što smo nas dvoje radili za vikend ponovi s tatom. Muči me kako će se tip djeteta kojeg zanima sve uklopiti s djecom koja su prepuštena samo tetama u vrtiću? Ja ne forsiram rad, sin sam traži, ali kada je dosta i kako objasniti djetetu da će se s nekim stvarima kasnije igrati? Ne ide mi to od ruke jer je u izolaciji proveo 4 mjeseca zbog bolesti i s nečim smo se morali baviti. Čak sam mu dala da gleda crtiće cijeli dan jer je ostao upaljen laptop, ali nakon 45 min je maleni odustao i donio mi nešto da napravimo zajedno poklon tati. Pustim ga da švrlja sam po stanu, ali već je sve istražio. Igra se sam prijepodne ali poslijepodne traži da ga naučim nešto novo. Muči me to što već zna više od svojih vršnjaka i nemam mu što novo ponudit prikladno za njegovu dob, iako pratim više stranica za razvoj djece i imam svoje knjige za razvoj djeteta. Zapela sam.
Neka djeca napreduju brže, neka sporije. Neka traže više pažnje od strane roditelja i žele ih uključiti u svoje igre, neka manje. Različiti smo. I vaš sin je različit od svojih vršnjaka. Ipak, još je rano za procjenjivanje. Odlično je da osluškujete svoje dijete i da imate vremena i volje baviti se njime. Kako mi se čini, lijepo vam je i uživate zajedno. To je osnovna podloga zdravog razvoja. Vas muči, ako sam dobro shvatila, više pitanja:
- Kako će se tip djeteta kojeg zanima sve, uklopiti s djecom koja su prepuštena samo tetama u vrtiću. Bojim se da se kasnije neće moći uklopiti?
Ovo mi se čini preuranjeno pitanje. Prepustimo ga vremenu. Ako dijete raste okruženo ljubavlju, podrškom, razumijevanjem, razvit će i emocionalnu inteligenciju. Ona će mu omogućiti da samo pronađe put za zadovoljavanje svojih potreba u novoj sredini. Dajte mu povjerenje. Čini se da će izrasti u samosvjesnu i stabilnu osobu. Dobro je da mu na putu stoje i prepreke te da ne teče sve glatko ako u roditeljskom domu.
- Kada je dosta i kako objasniti djetetu da će se kasnije igrati s nekim stvarima?
Zapravo, ne mora biti dosta i sasvim je u redu da se igra sa onim što zaokuplja njegovu pažnju. Ukoliko mu je za tu vrstu igre potrebna i vaša pomoć, vidite koliko imate vremena na raspolaganju. I volje. Ipak, izrazito je važno da dijete provede vrijeme dosađujući se, da ne organizirate maksimalno njegove slobodne trenutke. Tu roditelji najčešće griješe. Ako je djetetu dosadno, to je odlična prilika da smisle nešto novo. Ako im se ne da nešto novo smišljati, na to imaju puno pravo. Mogu izabrati i dosadu. Dosada može biti izvrstan prijatelj koji šapće: ''Dosta mi je odmora. Idemo u nove pustolovine.'' Ako pustite dijete da se dosađuje, iznenadit ćete se kako će se samo zaigrati nakon nekog vremena: sa svojim prstima, s jastucima i dekama, s dvije žlice, s omotom od neke ambalaže. Ne moraju igre bit uvijek u svrhu učenja… igra radi igre je jako važna…
- Traži da ga naučim nešto novo, a mene muči jer već zna više od svojih vršnjaka i nemam mu što ponuditi novo prikladno za njegovu dob?
Kad traži da ga naučite nešto novo, možete mu ponuditi stare igre na novi način. A novi način može smisliti baš dijete. Isto tako, možete mu reći; danas ćemo igrati igru koja se zove: Igra bez učenja novog. Objasnite mu da se ta igra igra tako da se dijete igra svih igara kojih se zna igrati i to tako da se igra najprije prve igre koja mu padne na pamet te da se ona igra toliko dugo dok mu ne dosadi. Zatim se igra druge igre dok mu ne padne na pamet, i to isto toliko dugo dok mu ne dosadi. Zatim se može odmoriti uz crtić, pa nastaviti igrati sljedeće igre koja mu padne na pamet i tako redom.
Ta igra, igra bez učenja novog, je vrlo prikladna za svu djecu svijeta i zapravo se kroz nju također uči:
- Kako se zabaviti sam
- Kako održati pažnju
- Kako se izvući iz dosade
- Kako upotrijebiti igračke koje imam kako bih se što bolje zabavio/la
- Kako upotrijebiti dosadašnje iskustvo kako bi igra bila zanimljivija
Svi zaboravljamo djeci dati odgovornost da svoje vrijeme upotrijebe na način kako žele. Čim pokažu izraz dosade, mi uskačemo sa prijedlozima, idejama i podastiremo ih pred njih kao što su postavljali mnoštvo popluna princezi kako ne bi osjetila zrno graška.
