"Pečem čokoladne muffine, juhe sa skrivenim povrćem i nudim svježe voće za svaki međuobrok. Isprobali smo curry, sushi i ćevape. Djeca još uvijek imaju svoje poslastice, što je sasvim normalno, ali isto tako vole i žele jesti i zdravu hranu!"
Charity Curley Mathews, majka četvero djece, otvoreno je progovorila o tome kako je prestala pretjerano brinuti o tome što su njena djeca pojela, a što nisu. Njezino pismo prenosimo u nastavku.
"Imamo četvero djece, u dobi od šest, osam, devet i jedanaest godina. Kao mama u kasnijem životnom razdoblju s prethodno ostvarenom karijerom, fiksirala sam se na sve moguće probleme koji bi se mogli dogoditi u prehrani naše djece. Pitanja poput: Što ako su pojeli previše ili pogrešnu vrstu hrane? Što bi im mogla učiniti neekološka, GMO, hrana kupljena u trgovini? Hrana prepuna konzervansima? Toliko sam se brinula oko potrebe “unošenja” samo i isključivo zdrave hrane.
Evo kratkog popisa mojih strahova za djecu povezanih s hranom:
- Ne debljaju se dovoljno kao bebe
- Dobivaju previše kilograma kao djeca
- Dijabetes
- Pretjerano su izbirljivi
- Alergije na hranu
- Previše energije
- Premalo energije
- Presuda drugih ljudi
- Današnje loše navike koje vode do sutrašnjih bolesti srca
- I najveći, čija bi to bila krivnja?
Bilo je iscrpljujuće pokušavati sve učiniti ukusnim, savršenim i organskim. Držati bebe u jednoj ruci, dok drugom stvarate nove i hranjive obroke. Zatim ih moliti da barem pokušaju pojesti malo. Cviljenje, cviljenje i odbijanje, i tako u krug.
Volim raditi svježa jela za moju obitelj, hranu koja njeguju naša tijela, ali koja je i nevjerojatnog okusa. Jer hrana je jedno od životnih zadovoljstava. To može biti poslastica, nagrada, uspomena u nastajanju. Vjerujem da su svi dobri obroci koje sam napravila svojoj djeci osnova za prehrambene navike koje će imati u budućnosti.
Ako ujutro poslužim svježa jaja za doručak, što je popodnevna vruća čokolada? Kad su jutarnji međuobrok hrskava mrkva i bijeli humus, pregršt slatkiša zvuči dobro nakon večere. Gotovo svaki dan idemo na dugu vožnju biciklom, skačemo na trampolinu, igramo se i plešemo, tako da višak kalorija ne utječe ni na koga.
Dio mog straha proizlazilo je iz vlastitog iskustva kao djeteta. Bila sam toliko izbirljiva – nisam jela ribu, papriku, gljive, luk i pola stvari koje je moja mama kuhala. Željela sam drugačije, bolje, za svoju djecu. I polako stižemo tamo. Pečem desetke muffina, juhe sa skrivenim povrćem i nudim svježe voće za svaki međuobrok. Isprobali smo curry, tajlandski, sushi i ćevape. Djeca još uvijek imaju svoje poslastice, ali vole i žele jesti i zdravu hranu!
Neki dan sam žurila obavljati poslove po gradu i htjela sam kupiti brzu hranu za ručak. Ali pogodite tko je tražio nešto zdravije? Djeca. Tada sam uzela vreću salate u obiteljskoj veličini, piletinu i ta da! Stižemo tamo. Svake večeri imamo jednu večeru i očekuje se da je svi pojedu. Dodavanje štruce hrskavog kruha s maslacem ili zdjelice narezanog voća nikad ne škodi.
Djeci također dajem vrlo mali dio svega za početak. Govorim dva zalogaja. Mogu odabrati više od svega što im se svidjelo, i obično to čine. Ali pritisak je isključen. Oni jedu ono što im je na tanjurima, a zatim uzimaju ono što im se više svidjelo. Pokušavamo ne razgovarati puno o tome tko voli večeru, tko ne. Umjesto toga, otkrivamo što ćemo zanimljivo raditi vikendom. To je puno bolje od rasprave koliko zalogaja mora pojesti svatko za stolom.
Nekad sam bila toliko usredotočena na to da svi moraju jesti sve. Bilo je stresno. Ali tako mi je drago što imam djecu koja sada jedu (gotovo) sve stvari. Jesam li manje pod stresom jer su sada malo stariji i jednostavno bolje surađuju? Zato što imaju vještine da sa samopouzdanjem isprobavaju novu hranu? Jer mi je bolje da ničije odbijanje večere ne shvaćam kao osobno uvredu? Vrlo vjerojatno.
Danas su za ručak naša djeca jela domaću juhu od rajčice s pasiranim grahom kremaste teksture i dodanim proteinima. Poslije su pojeli slastice po želji. Sada su vani i igraju se. Zvuči kao način provođenja dana bez stresa. Za sve nas."
