Zašto tvoje dijete nikada ne prizna vlastite pogreške? To je tvoja gtreška! Šalimo se, naravno. No, činjenica je da možeš pomoći svom djetetu da to nauči, kao i da shvati zašto je to važno. Evo kako!
Vaza je razbijena i povratka nema. Nije ti bila omiljena vaza na svijetu i nećeš plakati za njom, ali te jednostavno zanima tko je od njih troje krivac. I neće nitko dobiti kaznu, samo želiš znati. No, nitko ne diže ruku dobrovoljno. Dok ne izgubiš živce i ne poludiš, pa zaprijetiš kaznom – svima. Dobro, zašto ne žele priznati krivicu?! Pa neće se ništa posebno dogoditi, samo moraju preuzeti odgovornost!
Dobro, a sad stani malo i razmisli ovako. Je li tebi lako priznati krivicu? Baš svaki put? Nije, naravno, kao ni većini nas. Bez obzira na to o čem se radilo, nije lako podići ruku i reći – da, to sam ja skrivila. A ako znamo kako nam to nije lako ni u odraslim godinama, možeš li zamisliti koliko je to teško djetetu? „Moraš priznati svoje pogreške, važno je preuzeti odgovornost za svoje postupke, tako postaješ odgovoran… bla bla bla.“
Neće te čuti dok im tako govoriš. Možeš im jednako citirati Dantea na talijanskom. No, mora postojati bolji način za naučiti to. Mora postojati – način. Oni će, očekivano, početi smišljati isprike i opravdanja čim ih upitaš za razbijenu vazu. Ne žele tvoju negativnu reakciju. Oni žele da ti budeš sretna i zadovoljna njima. No, to ne znači da ih trebaš jednostavno pustiti da to čine tako.
Kako naučiti djecu da prihvate odgovornost za svoje postupke
Djeca koja steknu naviku prebacivanja odgovornosti mogu se pretvoriti u odrasle koji nemaju samopouzdanja, koji ne žele riskirati i kojima se ne može vjerovati. Štoviše, mogu naučiti da je sasvim u redu prebacivati krivnju i odgovornost na drugog. A to ne želiš. Posebno ne želiš da mlađi to nauče od starijih. Pa hajde da probamo ovako…
Korak 1: Povucite se.
Gotovo svaki trenutak kada su djeca budna, netko im govori što da rade. Roditelji. Učitelji. Treneri. I to je jedna od stvari koja od njih načini krivce. Budući da im je sve određeno, znaju točno što moraju napraviti, djeca ne shvaćaju da su oni ti koji kontroliraju svoje ponašanje. Prije nego što to shvate, djeca prvo moraju naučiti da su doista gospodari svog svemira. Da biste to učinili, morate pregristi jezik i prestati im stalno davati upute. Znaš ono: "Obuci jaknu." "Završi domaću zadaću." "Reci baki 'hvala'“ Tako ćeš im omogućiti priliku da počnu razmišljati svojom glavom.
Korak 2: Prepričaj vlastite odluke.
Odrasla osoba svaki dan donese pregršt odluka: trebam li ustati ili ću odgoditi alarm? Trebam li se javiti na telefon ili pustiti da zvoni, pa se javiti kasnije? Trebam li kupiti te cipele ili pričekati da budu na sniženju? No, budući da se sve to događa u našoj glavi, naša djeca ne shvaćaju sve što je potrebno za donošenje čak i malih odluka. A to znači da im ne pokazujemo kako mi zapravo dolazimo do dobrih izbora. Objasni djeci svoj postupak, prepričaj barem djelomično tijek misli vezanih uz tu odluku, te im tako omogući da apsorbira tvoj proces razmišljanja.
Korak 3: Prestani ih spašavati.
Kad jedno od naše djece zaboravi zadaću, nosimo je žurno u školu. Kad ignoriraju pospremanje svoje sobe, često ju mi pospremimo. Ako se posvađaju s prijateljem oko toga tko je na redu za udarce na gol, uključimo se s našim rasporedom i prijedlogom. Mislimo dobro, ali to nije pravi način i to nije dobar roditeljski potez. Ako ispraviš njihove pogreške i riješiš njihove probleme, djeca nikada neće naučiti kako to učiniti sama. S vremena na vrijeme moraju osjetiti težinu pogreške — i snositi posljedice. Omogući im da vide da greške nisu kraj svijeta i da mogu smisliti kako ih popraviti.
Korak 4: Priznaj krivnju.
Budimo iskreni: svi mi pokušavamo izbjeći priznanje krivnje, kako god i kad god. Kad, na primjer, zaboraviš dati žmigavac i netko ti zatrubi, hoćeš li reći: "Ups, zaboravila sam dati žmigavac," ili ćeš još i živčano i glasno prokomentirati: "Zašto trubiš, pa nisam te izgurao s ceste!" Znamo svi odgovor, u većini slučajeva. Neke vrlo jednostavne riječi mogu te izvući iz ove situacije: „Moja greška!“ I to svaki put kad pogriješite, bez obzira na to tko je u pitanju. Može to biti i „moja krivnja“ ili „žao mi je“. I nemoj rečenicu iza započinjati s „ali“!
Korak 5: Budi trener.
Jednom kada djeca počnu prepoznavati osnove odgovornosti, možeš početi mrko gledati njihovo upiranje prstom u druge i odrediti im posljedice zbog takvog ponašanja. Svakom djetetu daj drugu priliku, pa treću, pa čak i četvrtu da ne okrivi druge.
