Volimo svoju djecu, volimo se igrati s njima, volimo ih zabaviti – ali nisu nam baš sve vrste igre omiljene i neke jednostavno želimo izbjeći. Simbolička igra nije baš lak i prirodan odabir za roditelje.
Znaš ono kad čuješ roditelje da kažu „Volim se igrati škole s mojom djecom, volim kad se igramo zoološkog vrta s plišancima, volim biti policajka u policijskoj potjeri, volim kad otvorimo vrtić za lutke… Volim se igrati tako sa svojom djecom svaki dan, neprestano!“ Znaš kako to svi roditelji govore? Ne znaš? Možda zato što to nije rekao niti jedan roditelj nikad!
Dobro, pretjerujemo, ali činjenica je da roditelji često nisu baš ljubitelji igre pretvaranja, odnosno stručno nazvane simboličke igre. Pored svega u danu što radimo kako bi naše dijete bilo sito, sigurno, još moramo i zabaviti ga. Naravno da nam to nije baš uvijek teško, ali ima dana i trenutaka kad jednostavno je.
Jedna je mama na Redditu priznala kako se muči kad se mora igrati sa svojim djetetom – dok je tata djeteta sjajan u igri, ona kao da ne zna igrati se. Njezina kći, napisala je, očekuje da ona smisli scenarij za igru, a mami to jednostavno ne ide. Zbog toga ju uopće ne veseli igra sa kćeri, a s druge strane, smatra da neprestano razočara svoje dijete.
Ovakva vrsta igre roditeljima je često daleka i ne baš draga. Zato su mnogi u komentarima izjavili isto.
„I ja sam isti. Stvarno se mučim sa zamišljenom igrom sa svojom djecom. Uopće mi nije zabavno i jednostavno me mentalno iscrpljuje“, rekao je jedan tata.
I can't play with my toddler
byu/RedHeadRedeemed inParenting
Ipak, neki roditelji vjeruju da nije potrebno puno truda za igru pretvaranja, nego kažu da je pravi problem mamina nemogućnost da se poveže sa svojim unutarnjim djetetom i iskoristi svoju maštu. I samostalna igra je, naravno, korisna, pa ako se baš nikako ne možeš prisiliti na igru dućana ili autobusa, to ne znači da si loš roditelj.
Zašto nekim roditeljima ne ide lako?
Mnogi roditelji osjećaju pritisak tijekom simboličke igre pamtiti razne detalje. Dok kod djece volimo vidjeti kako su kreativni, nama nije baš lako pamtiti sva ta silna pravila svijeta u koji nas odvedu tijekom igre pretvaranja. Nekad djeca znaju biti i pravi mali „šefovi“, pa imaju potrebu u potpunosti usmjeravati i voditi igru, te podučiti roditelje svemu što je dio igre, ma koliko to bilo zamršeno. Nekad jednostavno previše očekuju od nas – na primjer, da kažemo točno ono što su zamislili, iako nam to nisu rekli.
Osjećaj krivnje je bonus
Ako ne znamo kako se igrati čajanke ili vožnje u autobusu, ako se našem djetetu ne sviđa kako se igramo s njim, znači li to da smo loši roditelji? Moramo li se osjećati krivima? Ili ako nam je dosadna ta vrsta igre.
Ne, naravno da ne. Samostalna igra je vrlo korisna za dijete, stručnjaci neprestano o tom govore, tako da nema potrebe za osjećajem krivnje. U samostalnoj igri djeca mogu biti kreativnija.
Igra pretvaranja izazov je za mnoge odrasle osobe. Ako si prilično sigurna da ti je mašta umrla zajedno sa sposobnošću da ostaneš budna nakon 21 sat, nemoj misliti da si zbog tog najgori roditelj ikad. Umjesto toga, moraš znati da nisi sama. Sljedeći put kad budeš pozvana da čuvaš lutke u vrtiću ili da uloviš dinosaura, slobodno reci „ne“. I sjeti se da samostalnom igrom dijete profitira.
