Nakon što je Zagreb u nedjelju ujutro potresao snažan potres koji je uz brojne zgrade oštetio i bolnice, mnoge rodilje našle su se sa svojim tek rođenim bebama vani na hladnoći. Potresna slika, koju kad vidiš teško da ćeš koje ikada više izbaciti iz glave. Primalja iz KB Merkura Valentina Heroić to jutro je žurila na posao ne bi li došla mrvu ranije kako bi kolegice mogle ići svojim kućama nakon dežurstva od 24 sata... Svoje iskustvo podijelila je na Facebooku, a mi ti ga prenosimo u cijelosti
Nedjelja, 22.03.2020.
Potpuno nesvjesna potresa koji nas je upravo zadesio, vozim se autom kroz grad i žurim, žurim na posao, na svoje radno mjesto ne bi li došla mrvu ranije kako bi kolegice mogle ići svojim kućama nakon dežurstva od 24 sata.
Dolazim ispred bolnice, shvaćam što se dogodilo maloprije, ali svejedno, ja idem raditi. Hodam prema ulazu u bolnicu dok ostalo osoblje izlazi van, ništa mi nije jasno. Zovem kolegicu koja je unutra, pitam je je li dobro i kažem joj kroz plač kako nas ne puštaju unutra. Krenem za svim tim ljudima, iako ni sama ne znam gdje, ali idem. Dolazim do parkinga gdje ugledam kolegice iz svoje smjene i na trenutak osjetim veliko olakšanje i pomislim pa i one su tu! U tom trenu osjetim sigurnost.
Stojimo na polupraznom parking i čekamo. Strah postaje sve veći, misli na sve strane, panika…I dok zovem sve redom, evo ga opet…novi potres. Prva pomisao mi je bila ok, hoće li ovo ikada prestati? Imala sam osjećaj kao da će biti sve gore i gore i da nema izlaza.
Kolegica i ja premještamo se na drugi parking, na stražnju strane bolnice, kako bi majke sa svojom dječicom mogle sjesti u zagrijani auto budući da je bila potrebna evakuacija cijele bolnice.
Dolazimo na stražnju stranu, a prizor je nezamisliv. Majke koje sjede sa svojim tek rođenim bebama vani u autima, kolegice i liječnici svi pomažu jedni drugima. Drago nam je da smo svi dobro, a i isto tako neizvjesnost što će biti dalje nas ubija. Raspadam se, ne mogu prestati plakat, strah me doslovno paralizirao. Pokušavam se sabrati taman kad mislim ok, sad je sigurno prošlo evo ga, novo podrhtavanje. U tom trenu sam mislila da nikada neće prestati.
Prošlo je nekoliko trenutaka i kao da sam odjednom shvatila, hej pa ja sam ovdje kako bih pomogla svim ovim ženama, nema mjesta panici, strahu i razmišljanju što će biti. Pomozi!
Kolegica i ja krenule smo dijeliti doručak majkama s djecom i u tom trenutku zaboravljam na sve, samo da svi budu dobro.
Napokon ulazimo u bolnicu, vidimo kolegice koje su bila noćna smjena i tu kreću suze i ogromni zagrljaji. Zahvalne, što smo svi dobro, a najbitnije što su naše trudnice dobro. I dalje smo u strahu, ali nešto nas gura prema naprijed i kao da nam govori, prošlo je…
