Muškarci često imaju malo pomaknut humor, drukčiji od onog kakvom su sklone najčešće žene. I to ne prestane samo od sebe kad postanu roditelji. No, čini se da taj muški humor, zbog kojeg se mame često mršte, u sebi krije prave životne mudrosti za djecu.
Nismo skloni generalizaciji niti predrasudama, ali možemo bez razmišljanja reći da muškarci imaju malo, hm, drukčiji humor od žena. Isto tako onda možemo reći da tate imaju malo pomaknutiji smisao za humor od mama. Štoviše, kao da činjenica da su postali roditelji dodatno utječe na razvoj njihovog humora u onom smjeru koji će te često natjerati da napraviš kiselu facu i pitaš se – dobro, što je njemu?!
Tatine šale. Jedna na prvu potpuno benigna stvar koja može djecu – natjerati na suze. Nema ničeg smiješnog u tome što mogu natjerati djecu u plač, nekad čak ni ne razumiješ kako zapravo dođe do tog, ali takav razvoj događaja nije rijetkost. Imaju li tate stvarno tako loš smisao za humor? Ne bismo rekli. Bit će da je stvar u nečem drugom.
Znaš kako se tata onako grubo igra s djecom? E, pa tako je nekako i sa šalama. Tatine su šale zapravo verbalni oblik grube igre. I baš kao što je slučaj i s tom grubom igrom koja mamama često nimalo ne odgovara, tako je i s ovim verbalnim oblikom – djecu uče vrijednoj životnoj lekciji: kako se nositi s nelagodom, neugodnošću.
Da bismo razumjeli na koji bi to način djeca mogla imati razvojne koristi od ponašanja roditelja koji redovito koristi blesave šale kao što je "Bok, gladna, ja sam tata!", ključno je razumjeti što ove šale čini uistinu smiješnima. Važno je imati na umu da postoje brojne knjige posvećenih ovom stilu humora, a nasmijavaju nas i s interneta. Pa onda je očito u njima nešto zbog čega ih ljudi smatraju smiješnima.
Psiholozi su odavno definirali četiri vrste humora:
- samopoboljšavajući - šale koje pričaš kako bi izgledao dobro
- afilijativan - šale za jačanje odnosa
- agresivni - šale za ponižavanje ljudi
- samoporažavajući - šale na svoj račun
No, unutar ove kategorizacije postoji mnogo različitih podvrsta, uključujući „cringe humor“ ili antihumor, kojima možemo pripisati zapravo tatine šale.
Zajednički nazivnik svim vrstama humora je neka vrsta nepodudarnosti — često kršenje neke vrste društvene norme. Tatine šale jasne su i prikladne za djecu, ali se također oslanjaju na otrcanu igru riječi. A ispričati nekome vic koji je previše blesav da bi se izgovorio naglas i predstavlja sam po sebi kršenje pravila pričanja viceva, može zapravo zauzvrat učiniti tatinu šalu jako smiješnom.
Sve u svemu, stvari stoje ovako: tatina šala može biti toliko glupa, tako blesava, toliko ne-smiješna da je to paradoksalno čini smiješnom.
Ključna stvar u cijeloj priči je da tatine šale često zapravo nemaju poantu šale. A nakon nje slijedi svojevrsna nelagoda. I to je – dobro. Djeca slično reagiraju na zadirkivanje, iako se čini da tatine šale manje utječu na njihovu ranjivu psihu jer sama djeca nisu predmet šale - njihovi očevi jesu. Kad tate nastave pričati najblesavije viceva usprkos reakciji, oni pokazuju svojoj djeci da sebe ne shvaćaju tako ozbiljno.
Tatine šale u sebi kriju razne dosjetke, ali osim tog, imaju jedan ključni sastojak: tatine šale uključuju činjenicu da se tata može smijati sam sebi. Time djeca uče da se ne umire od srama, te da je u redu biti „jadan“.
Dakle, ako se nekad uzrujaš zbog neke tatine šale koju čuješ i pomisliš „Pa, dobro, što mu je došlo da to sad ispriča?!“, sjeti se da je to zapravo dobro, jer će tvoja djeca naučiti da je u redu da ti bude nelagodno i da je u redu ispričati šalu na svoj račun. A to je korisna životna lekcija!
Slobodno nastavi poticati tatu svoje djece na izgovaranje šala. Neće vjerovati svojim ušima da ga potičeš. Vaša ih djeca ne moraju zapravo voljeti, te šale, da bi od njih imala koristi. Zapravo, vjerojatno je i bolje da okreću očima i uzdišu od dosade. Shvatit će da je u redu kad se oni nađu u tom položaju.
