Školarci Slobodne aktivnosti 482 prikaza 23. srpnja 2019.

Ljetni praznici: Učimo li našu djecu da je u redu imati slobodno vrijeme

Foto: Guliver/Shutterstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Vrijeme je postalo najvrjednija valuta. Uvijek nam ga treba još da stignemo napraviti još. Još, još! Više, više! Brže, brže! Kako mi ovakvi, radni buldožer, možemo djeci prenijeti poruku da je u redu odmoriti se

Uz ljetne praznike vežemo pojam slobodnog vremena i svega što s njime dolazi. Odmor, zabavu, spavanje, hobije, opuštanje… Možda je ovo idealno razdoblje u godini da si postavimo pitanje da li, u kontekstu dinamičnog, zauzetog, natrpanog svijeta današnjice koji juri oko svoje osi loveći samoga sebe, u vrtlogu takve šizofrene svakodnevice, uopće učimo djecu slobodnome vremenu. Kakve im poruke prenosimo? Učimo li ih da je u redu stati, odmoriti se i baviti se stvarima koje nisu povezane s nekom pragmatičnom svrhom? Ili im pak nesvjesno poručujemo da svaka radnja mora biti utilitarna, a svaki vremenski odsječak šipak ispunjen tom utilitarnošću?

Možda te zanima... Mamina odluka: 'Zašto ovog ljeta ne radimo ništa' Školarci

Pisanje ovog teksta odgađala sam danima, odnosno noćima. Nisam mogla pronaći glavnu nit, kralježnicu teksta. Vrtjela sam se oko plandovanja i grčke dokolice, važnosti dosade, razvoja ličnosti… nepovezanih krhotina koje nikako da se povežu u smislenu cjelinu. Tema koju sam obećala uredništvu postala je teret i doživljavala sam je kao promašaj. Sve dok lutajući nisam shvatila da je tema zapravo idealna. Za mene osobno i za homo economicusa kao prevladavajuću vrstu. Pogađa u sridu ne samo mene, već i masu drugih ljudi koji su introjicirali imperativ produktivnosti i vrijednost radoholičarstva.

U redu je ne raditi ništa i napuniti baterije

Brzojureći i hiperproduktivni suvremeni svijet iskovao je mravinjake radoholičara kojima je savršenstvo putokaz, a maksimalno produktivno korištenje svake sekunde u danu jedini ispravni modalitet egzistencije. Ne raditi nešto što ima konkretnu svrhu u bilo kojoj dimenziji života humanoidni mrav doživljava kao traćenje, gubitak, razbacivanje vremenskim prostorom u kojem se moglo nešto napraviti. Njemu, nama, meni, tebi, poslovica ,,amici, diem perdidi'' (prijatelji, izgubih dan) najbolniji je stih krivnje koji tjera u očaj. Vrijeme je postalo najvrjednija valuta. Uvijek nam ga treba još da stignemo napraviti još. Još, još! Više, više! Brže, brže! Kako mi ovakvi, radni buldožer, možemo djeci prenijeti poruku da je u redu odmoriti se. 

dijete knjige Možda te zanima... Kako na dijete djeluju naša visoka očekivanja? Školarci

Sjećam se jednog sastavka jedne djevojčice, danas djevojke. Ivona. Tema sastavka bili su uzori. Ona je nabrojala sve članove uže obitelji i objasnila zašto joj je svatko od njih uzor. Za mamu je napisala da joj je uzor jer ju je naučila da je u redu stati i odmoriti se. Ne raditi ništa i napuniti baterije. Tako nekako. Taj dio sastavka bio mi je poput nekog prosvjetljenja, ali samo u teorijskom smislu, nisam bila spremna početi to prakticirati. No, misao se negdje ugnijezdila i dugo dugo fermentirala… pod utjecajem ''odrađivanja'', ''još samo ovoga'', osjećaja krivnje i stalnog pitanja ''bavim li se njima (djecom) dovoljno'', pod visokim tlakom i visokom temperaturom uvijek sve duljeg ''to do'' popisa, polako je sazrijevala. I evo je. Na putu je da postane zreli plod i širi sjemenke mudrosti o tome kako je važno odmarati se. Još jedno otkriće tople vode.

Kad stanemo, osjećamo krivicu

Šalu na stranu, činjenica je da je radni ritam nama mravima postao životni ritam. Pretvorili smo sebe u perpetuum mobile koji se beskonačno kreće, kreće i kreće, bez stajanja. Jer kad stane, osjeća krivicu. Krivicu, jer troši ono najvrjednije, a to je vrijeme, umjesto da ga popuni iskorištavanjem energije koju će pretvoriti u neki oblik rada. Kako će taj perpetuum mobile naučiti svoju djecu vrijednostima slobodnoga vremena? Pogotovo kad je i samo slobodno vrijeme poprimilo konture svojevrsne obveze, postavši usputno svratište, odmorište, na kojem treba vidjeti, okusiti, opipati, doživjeti što više; torba koju treba natrpati iskustvima i doživljajima prije povratka na redovni kolosijek. 

I ovome je tekstu malo falilo da postane katalog preporuka o provođenju slobodnoga vremena ili da propovijeda kako je važno dosađivati se, no time bi samo bio jedan od apologeta ''radnog slobodnog vremena'' u kojem se mora ići na neke aktivnosti, čitati knjige, putovati, baviti hobijima…, u kojem djeci mora biti dosadno da bi se razvijali. To je slobodno vrijeme s ''to do listom''. Prije bilo kakvog sadržajnog itinerara slobodnoga vremena, moderni se roditelj mora upitati kako da djeci počne poručivati da je đava odnija prišu sasvim legitiman način provođenja slobodnog vremena. I da iskoristim uzrečicu jednog stripovskog junaka kojeg sam voljela čitati u danima slobodnoga vremena davno davno prije, pod vrućinom i smokvom. Sto mu gromova, došlo je do toga da se moramo učiti odmarati. 

Možda te zanima... Obiteljski odmor čini djecu sretnom dugo nakon što završi Vrtić

 

Autor kolumne

Maja Jerčić

U počecima rada, kada sam tek započinjala s provođenjem svojih autorskih edukacija i pisanjem stručnih sadržaja, najteže mi je bilo napisati upravo ovaj dio ''o autoru'', zato što sam imala malo toga za napisati. Tko sam, što sam i što sam do sada radila bio je kratak popis rastegnutih stavki. Sada sam u istome problemu, jednako mi je teško napisati dio ''o autoru'', ali iz drugog razloga. Popis je sada predugačak, a konciznost mi nikada nije bila jača strana. Završila sam pedagogiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radim u jednoj ustanovi koja se primarno bavi obrazovanjem odraslih. No, već se skoro desetak godina kao neovisna autorica i predavačica aktivno bavim temama učenja i poučavanja, čitanja i čitalačkih navika te razvoja kreativnosti i kritičkog mišljenja. Tako su nastali programi Učimo učiti za djecu i mlade (za nekoliko dobnih skupina), Učimo učiti za stručnjake (za djelatniku u obrazovanju), Učimo učiti za roditelje koji se organiziraju u suradnji s vanjskim zainteresiranim partnerima ili kroz projekte. Uživam u pisanju i do sada sam napisala brojne stručne članke, dvije knjige: ''Učimo učiti - ŠTO je kvalitetno znanje i KAKO ga stjecati'' (Element) te ''Učiti se može naučiti'' (Alfa). S godinama je i tema medijske pismenosti postala nešto čime se bavim. Tako uživam u pisanju članaka na tu temu te održavanju edukacija, od kojih je zadnja bila održana u okviru projekta POU-a Samobor za nastavnike srednjih škola. U međuvremenu - u periodu od rastezanja referenci u autorskim karticama do njihovog povećeg opsega, postala sam i mama. Ta je nova uloga aktivirala i mobilizirala jednu drugu stručnu dimenziju mene (no sada i osobno motiviranu) pa su tema roditeljstva i osmišljavanja aktivnosti poticanja ranog dječjeg razvoja, postale sastavni dio mog profesionalnog repertoara. Do prije nekoliko sam godina odgojnim problemima pristupala isključivo teorijski, a kako se sada imam priliku s njima nositi i u praksi, kao izvrsna metoda njihova rješavanja pokazale su se priče. Tako sam za Salveo osmislila i napisala slikovnicu Slonica Nisita gasi požar koja pomaže mališanima u ispuhivanju nosu pomoću aspiratora za nos. Priča je definitivno prirodni jezik djece, stoga s aktivnostima osmišljavanja priča za rješavanje odgojnih tegoba - nastavljam i dalje.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.