U svijetu u kojem trenutno živimo posebno je važno da empatiji učimo djecu kod kuće, a ne da se oslanjamo na to da će ju naučiti u školi ili iz medija. Svi se možemo složiti da su sustavne promjene nužne, da nije pet do 12, nego 12 i pol, piše Mia Roje Đapić, klinička psihologinja
Jučerašnji događaj u Beogradu u svakome od nas izaziva emocije i reakcije. Neki su tužni, potreseni, neki su zabrinuti, neki se osjećaju zaravnjeno (kao da nemaju nikakvu emociju), neki su ljutiti na dječaka, školu, roditelje, video-igre, društvene mreže sustav, Boga, sudbinu... Kad čitamo komentare, čini se da dominira ljutnja i potreba da se uperi prst u krivca, što je očekivana i razumljiva ljudska potreba. Istovremeno nitko od nas ne zna sve detalje i sasvim sigurno ne može razumjeti što se i zašto točno dogodilo.
Pucnjava u školi predstavlja traumatski događaj, ne samo za one koji su direktno pogođeni, nego i za nas koji o tome slušamo, gledamo i čitamo na svakom koraku. Posebno teško može biti onima koji i sami imaju neki traumatski događaj u svojoj povijesti, onima koje ova situacija po nekim detaljima podsjeća na osobne boli i time otvara rane. Traumatski događaji zaljuljaju tlo pod nogama, čine da se osjećamo nesigurnima i bespomoćnima, pa je nalaženje smisla u tome što se dogodilo, nastojanje objašnjavanja "profila" dječaka počinitelja i svih čimbenika koji su doveli do tragedije, tek jedan od načina da se pokuša vratiti osjećaj sigurnosti, predvidivosti i jasnoće u svijet koji nesumnjivo izgleda drugačije nego prije 48 sati. Ipak, važno je zapitati se kako se zaista osjećamo, prije svega mi sami, da bismo mogli isto pitanje postaviti djeci i od njih očekivati autentične odgovore.
Pravo davanje smisla ovom strašnom događaju doći će kad iz njega kao društvo u cjelini budemo spremni naučiti lekcije i napraviti promjene. Ali na individualnoj razini, prije davanja smisla, važno je prihvatiti da je normalno osjećati se "nenormalno".
Kako razgovarati s djecom o ovom događaju?
Normalno je biti emocionalno preplavljen jednako kao i naizgled ravnodušan. Emocije koje se javljaju poželjno je dijeliti s bližnjima, razgovarati o onome što je teško, a ne gurati pod tepih. Iako bismo radije zaštitili djecu od teških tema i emocija, ako izbjegavamo o njima govoriti, šaljemo im poruku da su zabranjene. Time djeci nije lakše, samo je više usamljeno i sugovornike će potražiti na drugome mjestu, koje najčešće nije dobro i sigurno kao ono roditeljsko.
Možemo pitati djecu što su čula i vidjela na ovu temu, gdje se i kako informiraju, kakve emocije im se javljaju, što oni misle o cijeloj situaciji, jesu li ikad posumnjali ili se uplašili da bi se nešto slično moglo njima dogoditi, što misle - što bi bilo dobro učiniti ako im se ikad jave takve brige, što je dječak iz ove priče mogao napraviti drugačije, što bi ga u tome podržalo, što bi podržalo njih same da im se jave agresivni porivi, koji su neki znakovi da njihovi vršnjaci pate ili su jako, jako ljutiti, što bi trebalo učiniti ako to primijete...
Djeca i mladi vole se osjećati uvaženo i vidjeti da roditelje iskreno zanima njihovo mišljenje. Umjesto nametanja svojih stavova i interpretacija, otvorenim pitanjima razvija se kritičko prosuđivanje kod djece i mladih koje ujedno služi kao prevencija slijepog kopiranja negativnih modela ponašanja. A takvih je nažalost među nama jako puno. I o ovome slučaju mnogi mediji pišu senzacionalistički, stavljajući broj klikova iznad mentalnog zdravlja djece i cijele populacije. Nasilni heroji pune naslovnice svaki dan, odrasli su okrutni jedni prema drugima skrivajući se iza malih ekrana, a od djece očekujemo čuda!
Razgovarajte s djetetom umjesto da izbjegavate temu
Empatija se uči. U svijetu u kojem trenutno živimo posebno je važno da empatiji učimo djecu kod kuće, a ne da se oslanjamo na to da će ju naučiti u školi ili iz medija. Svi se možemo složiti da su sustavne promjene nužne, da nije pet do 12, nego 12 i pol. Svaki ovakav slučaj na to nas ispočetka podsjeti. Nažalost, čini se da su efekti kratkotrajni. Tako je i dalje glavni imperativ prosjek ocjena, djeca i mladi na termine kod stručnjaka mentalnog zdravlja čekaju mjesecima, a imaju više teškoća nego ikad prije, roditelji sve teže usklađuju vrijeme za obitelj i doslovno rečeno osiguravanje egzistencije. Međutim, ne dozvolimo se uvući u bespomoćnost!
Bez obzira na to sve, roditelji i dalje imaju ključnu ulogu u životima svoje djece i način kako zajedno prorađuju upravo ovako teške situacije uvelike određuje otpornost djece i djeluje na njihovu međusobnu povezanost. Dakle, informirajte se, ali umjereno. Nemojte preplavljivati ni sebe ni dijete vijestima o ovome slučaju, posebno iz medija koji dramatiziraju i romantiziraju nasilje. Prihvatite emocije i dijelite ih - one ugodne, ali i one neugodne. Sve su naše, sve su normalne i sve nam trebaju.
Razgovarajte s djetetom umjesto da izbjegavate temu. Dopustite da ocjene nisu najvažnije (barem nekoliko dana), dopustite djetetu da vam bude više blizu, da se nosi sa svim što se dogodilo onako kako najbolje zna i može, uz vašu podršku i vodstvo. Družite se, uključite se u zajedničke aktivnosti i nađite zrnca radosti u svijetu koji trenutno izgleda jako mračno - sasvim sigurno ih ima oko vas i u vama. I konačno, nemojmo zaboraviti jednom kad se slegne prašina da smo svi odgovorni za svijet u kojem odgajamo djecu, da donositelji odluka više nego ikad imaju odgovornost brinuti o mentalnom zdravlju djece, mladih i obitelji - aktivno, djelima, a ne samo riječima kao slogan na predizbornom skupu. To nisu ulaganja čije rezultate vidimo istog trena, ali su ulaganja čiji rezultati znače život.
