Kad nam nešto stvara nelagodu, od tog najradije pobjegnemo. No to ne znači da će to nešto nestati – ne kaže se uzalud da se sa svojim strahovima moramo suočiti. Isto je i s tjeskobom.
Ono što nam nije ugodno, od tog najradije bježimo. No ti nas strahovi uvijek nekako dostignu i ne kaže se bez razloga da se sa strahovima najbolje suočiti. Ako je tako sa strahom od pasa, sa strahom od visine, nameće se pomisao da je tako i s tjeskobom. To je mišljenje u svojoj knjizi iznijela i psihologinja Meredith Elkins, koja je napisala knjigu "Parenting Anxiety: Breaking the Cycle of Worry and Raising Resilient Kids".
Ova je psihologinja za portal Bostonglobe ukratko iznijela ono o čemu piše u svojoj knjizi, te kaže da mnogi ljudi krivo shvaćaju što je zapravo tjeskoba, a kada se radi o roditeljima, oni čak i ako su dobronamjerni, mogu koristiti pristupe koji pogoršavaju djetetovu tjeskobu. Sve u svemu, dok se trudimo zaštititi djecu i smanjiti njihovu nelagodu, stvaramo savršeno okruženje za bujanje tjeskobe, kaže ova psihologinja. Razlog je upravo u tome da kada izbjegavamo nešto što nam stvara nelagodu, postaje teže ponovno se suočiti s tim u budućnosti.
"Živimo u eri u kojoj se svaka negativna emocija tretira kao kriza i gdje strah od uništavanja odnosa roditelj-dijete znači da možda radite više nego što biste trebali kako biste smanjili bilo kakvu nelagodu kod svog djeteta - i u sebi. I to se obija o glavu", kaže Elkins.
U određenim fazama razvoja, anksioznost i strahovi su normalni i očekivani – kako kod beba kad se javi strah od odvajanja, tako i kod veće djece, kod kojih se javljaju razni strahovi kako odrastaju, pa tjeskoba postaje uobičajena.
"Koliko god svi željeli ublažiti strahove svoje djece uvjeravajući ih 'Ne brini, nikada nećeš doživjeti rat' ili 'Djed je zapravo silan i nikada neće umrijeti', ne možemo davati ta obećanja, a to narušava povjerenje", kaže Elkins, te dodaje da je bolje reagirati na načine koji priznaju stvarnost svijeta u kojem se ponekad događaju tužne ili zastrašujuće stvari, a istovremeno istaknu načine na koje odrasli u životu djeteta daju prioritet djetetovoj sigurnosti i dobrobiti.
Suočavanje s nelagodom treba vježbati
Ako dijete nema priliku vježbati suočavanje s nelagodom u inače stresnim situacijama, gubi priliku naučiti kako se nositi sa svojim negativnim emocijama i vježbati toleriranje nelagode. Ako se, na primjer, dijete osjeća nelagodno zbog gradiva u školi i smatra da neće uspjeti savladati to – a roditelj je siguran da može i ističe ponos zbog toga - može se početi osjećati loše, čak i fizički. Taj osjećaj mu onemogućava da se uhvati ukoštac s gradivom koje bi moglo savladati.
"Izbjegavanje je brz i snažan način smanjenja tjeskobe, a olakšanje koje donosi je izuzetno snažno. Ali njegovo izbjegavanje ima posljedice", kaže Elkins, te dodaje da je puno korisnije djetetu priznati i uvažiti njegov strah. Isto tako, treba im, kaže, dočarati što bi se dogodilo ako se nikad ne suoče sa strahom i nastave ga gomilati.
"Teško je raditi teške stvari, ali ključ smanjenja snage tjeskobe je oslanjanje na anksioznost, a ne bježanje od nje. Djeca dobivaju mnoštvo informacija o tome čega se trebaju bojati od svojih skrbnika. Promatranje roditelja također im daje važne informacije koje im pomažu da formiraju uvjerenja o tome koliko su sposobni nositi se s teškim stvarima. Modeliranje hrabrih uvjerenja i otpornih reakcija na anksioznost priprema vašu djecu da imaju hrabra uvjerenja i otporne reakcije."
Dala je i jednu situaciju koju će roditelji itekako prepoznati.
"Zamislite da vaše dijete plače, ima problema s disanjem i govori vam da mu srce ubrzano kuca. Što im to govori ako panično odgovorite: 'O, moj Bože, što nije u redu, jesi li dobro? Daj da ti provjerim puls. Smiri se! Ako se ne smiriš, razboljet ćeš se!' Ova reakcija dodaje ulje na vatru tjeskobe, pojačavajući bolne osjećaje koji se gomilaju i stvarajući još više tjeskobe zbog tjeskobe.
"Što ako umjesto toga uzmete dijete za ruke, pogledate ga u oči i s povjerenjem potvrdite. 'Stvarno se bojiš; vidim to. Tjeskoba je užasna. Istovremeno, ne može te povrijediti. Ovo će proći. Ovdje sam s tobom, ako želiš da budem.' Razmislite o utjecaju na vaše dijete kada vidite da ste toliko sigurni u svoje sposobnosti suočavanja s problemima da biste ga potaknuli da se suoči sa svojom nevoljom - umjesto da bježi od nje.
Također je važno djeci pokazati da se i mi bojimo. Modeliranje zdravih reakcija na niz negativnih emocija pomaže djeci da se osjećaju manje ranjivo i obeshrabreno kada dožive iste te osjećaje.
"Jer anksioznost nas može učiniti užasno usamljenima. Kada vjerujemo da smo jedini koji se bore, možemo se osjećati kao da smo oštećeni i neispravni, čudni i nesposobni. Dar je podijeliti s djecom trenutke u životu kada ste se osjećali uplašeno, zabrinuto, nesigurno ili prestravljeno, ali - što je ključno - kada ste se suočili s izazovom, oduprli porivu da izbjegnete svoju tjeskobu i umjesto toga se borili", kaže Elkins.
