Iako smo to uvijek nekako skrivali, stručnjaci kažu da je potpuno normalno imati omiljeno dijete. Ipak, to neće proći bez posljedica u nekim slučajevima.
Svaki roditelj koji ima više djece duboko u sebi zna da ima to jedno dijete koje ipak malo više... možda ne baš voli, ali ono koje mu je bliže, bliskije, koje bolje razumije, koje mu je možda sličnije. Neki to nikad ne bi priznali, ali znaju da je to tako. Dugo smo to gurali pod tepih, ali stručnjaci su nam rekli da je to – sasvim normalno i u redu!
Ipak, sad kažu da je to u redu, ali... Naravno da postoji 'ali'. Prema članku New York Timesa, u kojem su razgovarali sa stručnjacima koji su ovo i proučavali, to je potpuno normalno, ali ipak ostavlja posljedice na djeci koje su vidljive tek kasnije.
J. Jill Suitor, profesorica sociologije na Sveučilištu Purdue, godinama proučava upravo ovu temu. Godine 2001. proučavala je više od 500 majki, od kojih je svaka imala dvoje ili više odrasle djece, i pitala ih s kojim djetetom provode najviše vremena, s kim se osjećaju emocionalno bliže i u koga su više razočarane.
Studija je otkrila nekoliko iznenađujućih stvari. Prvo, otkriveno je da je na temelju podataka oko dvije trećine roditelja imalo omiljeno dijete i da je omiljeno dijete često ostalo omiljeno i kasnije u životu. Isto tako, to su obično bile kćeri i mlađa braća i sestre. Kad djeca odrastaju, najvažniji faktor za favoriziranje roditelja leži u tome imaju li obje strane iste vrijednosti, što uključuje vjerske i političke teme.
Alex Jensen, istraživač na Sveučilištu Brigham Young, otkrio je da roditelji imaju tendenciju favorizirati djecu s ugodnijim osobinama ličnosti, dodajući da je to najvjerojatnije zato što je takvu djecu lakše odgajati. I ne mijenja ništa ni činjenica da dijete koje nije omiljeno bolje prođe u obrazovanju, nađe bolji posao i slično.
No postoji jedna stvar koja utječe na djecu, a to je da je važno doživljavaju li djeca da se prema njima postupa nepravedno. Jedna je studija otkrila da se roditelji i djeca u više od polovice slučajeva nisu slagali kada su ih pitali o tome koliko ih roditelji favoriziraju i tko je od toga imao koristi. Prema dr. Laurie Kramer, autorici studije, problem leži u tome što roditelji ne razgovaraju o tim temama sa svojom djecom. "Svi razmišljamo o tome", rekla je za Times. "Ali nitko ne razgovara o tim stvarima."
Važno je razgovarati
Ove su studije pokazale da učinci roditeljskog favoriziranja nisu dobri. Djeca u mladoj dobi mogu prepoznati kako ih se uspoređuje sa svojom braćom i sestrama, a oni koji smatraju da se događa nešto nepravedno, češće su anksiozni i depresivni, to može dovesti do napetih obiteljskih odnosa, a djeca se i češće upuštaju u ponašanja poput pijenja ili pušenja kao tinejdžeri.
Budući da su sve ove studije opservacijske, teško je definitivno reći je li favoriziranje uzrok tih negativnih učinaka. Međutim, Kramer je rekla da istraživanje dokazuje da bi roditelji barem trebali početi razgovarati o tim temama sa svojom djecom.
Naime, ako roditelji drugačije postupaju sa svojom djecom, Kramer je rekla da bi trebali objasniti zašto to čine. Ako dijete razumije razlog nesklada, istraživanja, čini se, dokazuju da negativni učinci nestaju. Važno je da se dijete ne osjeća "krivim".
