U emisiji Nedjeljom u 2 gostova je profesor Ivan Janjić, koji predaje u Prvoj gimnaziji u Zagrebu. Njegove su riječi dirnule i protresle mnoge, najviše zato što je stvari gleda iz malo drukčije perspektive.
Često se žalimo na „tu današnju djecu“, koja su ovakva ili onakva, često se žalimo na profesore, jer previše/premalo traže i nemaju osjećaja za djecu, često se žalimo na obrazovni sustav, jer je zastario, neprilagođen, pogrešan… A onda nas svako toliko netko podsjeti na to da stvari u školi ipak mogu funkcionirati usprkos svemu, te da je dovoljno samo odabrati pravi pristup i vidjeti stvari nekim drugim očima.
Profesor Ivan Janjić ima iza sebe 25 godina iskustva, a trenutno predaje Hrvatski jezik u Prvoj zagrebačkoj gimnaziji. Jučer je gostovao u emisiji Nedjeljom u 2, gdje je s Aleksandrom Stankovićem razgovarao o svemu onom što smo spomenuli na početku, a najvažnije od svega su, naravno, djeca. Njegove su riječi brzo odjeknule društvenim mrežama i portalima.
Baš kao što je i sam Stanković rekao za sebe, sigurni smo da bi mnogi nakon ove emisije voljeli da su imali ovakvog profesora, a sigurni smo i da bi mnogi željeli da njihovom djetetu predaje baš ovaj – odnosno baš ovakav – profesor.
„To je najbolji posao,“ rekao je Ivan Janjić i nastavio: „U mom smislu to je potpuno ispunjenje svega što postoji. Kad bi svatko radio i bio zadovoljan svojim poslom kao što sam ja, to bi bila fantastična stvar. To ne podrazumijeva da se čovjek mora uvijek osjećati dobro, ali mora biti ispunjen, to je bitno.“
Kao jednu od važnih osobina koje moramo razvijati kod djece, Janjić je naveo – samostalnost. Janjić je istaknuo da mladi moraju postati samostalni, odgovorni kako bi se mogli snaći u svijetu, a na tome trebaju raditi i roditelji. Janjić se slaže s onim o čemu se već neko vrijeme govori kao o ozbiljnom problemu – djeca su pretjerano zaštićena, pa se ne znaju nositi s problemima.
„Njihov je film 5.0 i ništa više od toga. Vi imate problem dati učeniku vrlo dobru ocjenu. Meni je činjenica da netko ima 5.0 problematična. Ja se bojim onoga tko ima 5.0. Tu nešto nije u redu", rekao je Janjić, a zaključio je nešto što je svima na vidjelu, ali ne shvaćamo to i dalje: „Nikad uspješniji učenici, nikad bolje ocjene, a nikad nesretnija i nezadovoljnija djeca. To znači da nešto opasno šteka..“
Ono što on želi jest najčešće „probuditi spavače“, pa zbog tog njegovi satovi izgledaju potpuno drukčije. on, kaže, neprestano traži model u kojem će neprestano učenika dovoditi do tog da promišlja, a svjestan je činjenice koliko je tu važna motivacija. Upravo one koji „spavaju“, Janjić smatra problemom, pa je mnoge vjerojatno iznenadio svojom izjavom:
„Ja sam uvjeren da su djeca preposlušna, u negativnom smislu. Meni je normalno da si ti sa 15, 16, 17 godina problem. Ti moraš biti problem. Jer ako si predobar, to znači da si pasiviziran, ti spavaš. A svi kažu 'što se ti buniš, pa lakše je raditi s takvima'. Pa je li on mrtav čovjek?! I sad ja na kraju od njih pravim neposlušnu djecu, a to ima veze s kritičkim mišljenjem“, rekao je Janjić.
Govorio je o brojnim problemima i onom što je zapravo pogrešno postavljeno u sustavu i u tom kako stvari danas funkcioniraju. Istaknuo je da bi roditelji trebali imati povjerenje u učitelje da će se oni brinuti o djeci, te da je nepotrebno da roditelji bdiju nad djetetom ako su ga poslali u školu – moraju imati povjerenja i pustiti dijete, jer prevelikim utjecajem na dijete – ustvari ga oslabljujemo.
„Ja sam na prvom sastanku roditeljima rekao da, ako su mi dali djecu i ako imamo problem, to ćemo riješiti nas dvoje - oni su nepotrebni i oni to prihvate", dodao je.
No, osim što rješavaju probleme, Janjić je ispričao koliko je djeci danas potreban zagrljaj. On je to uvidio, pa on svoju djecu grli svakoga dana, posebno kad vidi da se netko osjeća loše. Ustraje u tome, jer vidi koliko to djeci treba, usprkos tome što su mu kolege znali sugerirati da prestane to raditi. Ispričao je događaj kojeg se sjeća, kad je maturanta vidio u hodniku loše volje, pa ga zagrlio.
„Ja njega zagrlim, ti osjetiš da mu treba, on se trese, to su opasne stvari. Malo sam okrenuo na šalu, ne moj zezati. A pored njega stoji malac kojeg ne znam. Stoji, gleda me, pa kaže: 'A ja?'“
