Prihvaćanje neuspjeha, pravo na greške, strpljivost i podrška roditlja, pomoći će djetetu u učenju i svladavanju školskih obveza.
Kada je riječ o školskom uspjehu, roditelji često nisu svjesni svog prezaštitničkog stava, tjeskobe i visokih očekivanja spram djeteta. Pretjerana roditeljska zaštita temelji se na strahu. Umjesto da preispitaju vlastite strahove, često se dogodi da tjeskobu prebace na djecu, a visoka očekivanja ih dovedu do toga da svoje dijete uopće ne vide od vlastitih očekivanja i projiciranja budućnosti.
Dijete želi da roditelji budu zadovoljni
Pri tome roditelji izgube stvarni kontakt s djetetom i ne daju podršku koja je djetetu zapravo potrebna. Tužna je to situacija u kojoj su djeca suočena sa stalnim procjenjivanjima (dobro/loše), prvo u školi kroz ocjene, a onda i od vlastitih roditelja. U neku ruku, kao da se sve ono što ona stvarno jesu, svodi na procjenjivanje. Djeca će većinom dati sve od sebe da zadovolje svoje roditelje. Uspjet će u tome manje ili više. Međutim cijena je previsoka. Cijenu čine potisnuti dijelovi sebe na koje djeca nemaju pravo. Dijelovi su to koji se pitaju: što je meni važno, što želim, što mislim i slično.
"Najčešći problem je što su ocjene postale same sebi cilj i to roditeljski. Dijete nema osjećaj da postiže nešto za sebe nego da odrađuje za roditelje. Često odgovornost za učenje i uspjeh roditelji, osobito tijekom osnovne škole, preuzmu na sebe, pa se dijete sve manje brine i razmišlja o školi poučeno iskustvom da to nije njegova briga. Tako propuste usvojiti radne navike", pojašnjava prof. psihologije Tatjana Dejanović Šagadin. Ipak, uz pravilan pristup nije teško motivirati djecu da uče i imaju dobre ocjene.
Potičite samostalnost
Za početak, važno je shvatiti da su učenje i škola djetetova odgovornost. Mora samo spremati torbu za školu, brinuti se o zadaći, podizati knjige za lektiru iz knjižnice, navijati sat i ustajati na vrijeme. Naravno da to sve neće raditi prvašić, no već i oni mogu se brinuti o slaganju torbe i zadaćama. Ne učite, ne čitajte i ne pišite zadaće umjesto djeteta.
Strpljivo i s povjerenjem potičite njegovu samostalnost, usmjeravajte ga i budite podrška. Najveća pomoć djetetu je kad mu se daju alati da pomogne samo sebi. Dijete treba naučiti kako rješavati probleme, analizirati, izvlačiti zaključke, što traži više vremena od davanja gotovih rješenja.
Kritiku zamijenite podrškom, ohrabrenjem i poštovanjem
Prigovaranje i stalni savjeti česta su, iako dobronamjerna greška roditelja. To ometa komunikaciju na svim poljima, a djeca uče da ne mogu sama riješiti problem, da to za njih čine mama i tata i da je najbolje ako samo poslušaju što im se kaže. Radije ih više slušajte.
Roditelji trebaju pokazati da vjeruju u sposobnost djeteta da samo savlada probleme i uspije. "Prekrižite izjave poput: ‘Kako ti se to moglo dogoditi?’, ‘Ne budi glupa!’, ‘Opet ti nemaš zadaću’, ‘Kako to ne razumiješ!?’, koje djetetu ruše samopoštovanje i samopouzdanje te demotiviraju za daljnje pokušaje. Više razumijevanja i tolerancije te usmjerenost na dijete, a ne na vlastite osjećaje, važni su za njegovu motivaciju", kaže Šagadin.
Ne razgovarajte samo o ocjenama
Škola nije sve u životu. Česta greška roditelja je da joj daju prevelik značaj i djecu ispituju samo o ocjenama. Za održanje povjerenja i kvalitetnog odnosa važno je održati odnos povjerenja i razgovarati o igrama, glazbi ili filmovima
Između pretjerane popustljivosti i strogosti
U doba kada se više govori o pravima djece, roditelji su zbunjeni s postavljanjem vlastitih granica. S jedne strane ne žele biti prestrogi, a s druge strane počinju previše popuštati. Svakako da je jako važno znati i moći djetetu reći ne kada tako osjećamo i mislimo: tako dijete razvija vlastiti osjećaj selfa, da sam ja – ja i da je bitno da ima mišljenje koje može izraziti. To ga uče roditelji vlastitim primjerom.
Ono što djetetu svakako treba je postavljanje jasnih granica i strukture, unutar kojih raste i uči se vlastitoj odgovornosti. Puno puta se pažnja roditelja usmjeri na osiguranje djetetu školovanja i dodatnih aktivnosti, te se previdi bavljenje gore navedenim pitanjima, koja su sjeme dobrog i sretnog života. Kada se na ovaj način brinemo o djetetu, ono se tako počinje brinuti o sebi.
Realna očekivanja
Djeca koja imaju dojam da nikad nije dovoljno dobro, da je četvorka ili, ne daj bože, trojka loša ocjena, završe ili kao perfekcionisti ili potpuno demotivirani za učenje i rad jer smatraju da ionako neće biti dovoljno dobro. Realan roditelj zna koliko dijete može, ali i koja područja ga zanimaju a koja ne. Očekivanja da dijete u svemu briljira nisu realna.
Prihvaćanje neuspjeha, pravo na greške, strpljivost i podrška roditelja, pomoći će djetetu u učenju i svladavanju školskih obveza. Od djeteta imajte realistična, ni preniska ni previsoka očekivanja. Prihvatite ga onakvim kakvo jeste, dajte mu osjećaj da je vrijedno i da imate povjerenja u njegove sposobnosti. Najvažnije je da date djetetu do znanja da vaša ljubav prema njemu ne ovisi o njegovim ocjenama i školskom uspjehu.
