Pišem dnevnik majčinstva, to mi je terapija

Prije nekog vremena tražila sam nešto na tavanu i, kako to obično bude, naišla na nešto deseto, u mom slučaju to je bio moj dnevnik koji sam pisala u srednjoj školi. Kada smo bili tinejdžeri bilo je fora pisati dnevnik. Danas kada pročitam sve te probleme, ljubavi, loše dane u školi dobro se nasmijem jer su mi to tada bili užasno veliki problemi, užasno velike stvari u životu.

U isto vrijeme kada sam naišla na svoj stari dnevnik, svaku večer kada bih legla u krevet, bez obzira koliko umorna bila, jer spavanje je bilo nešto što se događa nekome drugome, tko nema dvomjesečno dijete kod kuće, umjesto da uhvatim malo sna, glava bi mi bila puna misli koje su brzinom svjetlosti letjele s jedne na drugu - izmiješano sve što se dogodilo taj dan, razmišljanja što napraviti kada se i ovu noć probudi bebačica po sto pedeseti put, što sutra skuhati, kakvo će biti vrijeme, jer o tome ovisi hoćemo li ćemo ići u šetnju ili ću ju morati nečime zabaviti u kući i tako u nedogled. Događa li se to i vama? Vjerujem da nisam jedina.

Nakon vrlo intenzivna dva mjeseca majčinstva, odlučila sam početi zapisivati stvari koje me muče, sretne trenutke, teške trenutke, nedoumice, sve zbrkane misli u mojoj glavi, ukratko, sve što mi je bilo na pameti i tako pokušati izbaciti to iz sebe i mirnije odspavati između brojnih noćnih buđenja i intenzivnih dana.

Zaboravila sam detalje

Moja djevojčica sada ima devet mjeseci i svaki je dan nova avantura. Stalno nešto novo nauči i napravi. U ovo malo vremena moga majčinstva bilo je tisuće teških trenutaka, trenutaka kada nisam znala što napraviti, ekstremno neprospavanih noći iz različitih razloga, bilo da su to skokovi u razvoju, zubići, temperatura, prehlada i začepljen nosić.

Koliko god devet mjeseci bilo malo, svejedno sam puno detalja već zaboravila. Kada me netko pita koliko se često budila prvih mjesec-dva dana, iskreno se ne sjećam. Zadnja dva mjeseca počela je puzati "na rikverc", ali kad me netko pita kada točno, nemam pojma. Prošli tjedan je odjednom počela puzati i naprijed, ali nisam sigurna je li to bio utorak ili četvrtak. Isto je i sa smijanjem… Kada je pao prvi nesvjesni pa zatim i svjesni osmijeh?

Možda se čini predetaljno i reći će neki da nije niti bitno u dan znati sve detalje, ali dnevnik je odličan način za zabilježiti sve one sitnice koje vam se sad čine nebitne. No kada ih čitate nakon nekoliko mjeseci, već postaje zanimljivo štivo i slatko je prisjetiti se što nas je mučilo tada vezano za naša mala "klupka ljubavi" i usporediti što se promijenilo u tom kratkom vremenu, nabolje ili nagore, a zamislite tek kako bi bilo to pročitati za nekoliko godina ili čak jednog dana dati svome djetetu da pročita kada postane majka, odnosno otac.

Izbacivanje frustracija i sreća zbog novog

Sve zapisano u dnevnik majčinstva isto tako može dobro doći kada dođe drugo/treće dijete i nađete se u situaciji/problemu koji ste već prošli, ali niste više sigurni kako ste u tom trenutku postupili.

Meni je pisanje dnevnika bilo korisno, zabavno, poučno. Nisam ga pisala svaki dan iako je bilo i takvih mjeseci. Pisala sam ga kada sam osjetila potrebu da izbacim iz sebe frustracije od nespavanja ili sreću zbog još jedne nove stvari koju je moja malena ljubav učinila. Preporučujem ga svakome, pogotovo mladim majkama koje su suočene s nečim novim i sasvim drugačijim u svom životu, nečim što je u isto vrijeme jako teško i zahtjevno, ali i neopisivo prekrasno.

Svoje uspomene i fotografije možete spremati u našoj Radosnici!