Stvaranje prijateljstava i veza dio je odrastanja, a nekad tih prijatelja nema oko nas i osjećamo se usamljeno. No, djeca to još ne znaju tako definirati, pa im u tom moraš pomoći.
Mi kao odrasli ljudi, a ponajviše kao roditelji, nekad istinski želimo biti sami i uživati u samoći i tišini. Ili samoći i buci glazbe ili bilo kojoj drugoj opciji – sami. To ne znači da smo usamljeni, nego nam treba samoća. Djeci ta samoća puno rjeđe treba ili barem misle da im puno rjeđe treba.
To s druge strane znači da su djeca puno češće usamljena nego odrasli. Budući da im neprestano treba društvo vršnjaka i budući da istinski žele biti sa svojim vršnjacima i družiti se, čim su sami, oni su usamljeni. I to je prirodno, razumljivo s obzirom na dob. No, zanimljivo je nešto drugo – djeca ne znaju da su usamljena, odnosno ne znaju da je taj osjećaj zapravo usamljenost.
„Ono što bi odrasla osoba mogla opisati kao osjećaj usamljenosti, dijete bi za to moglo reći da mu je dosadno ili da se ne osjeća dobro", rekao je dr. Jason Christopherson, klinički psiholog i neuropsiholog. „Važno je prepoznati da je dječji jezik o emocijama daleko više pojednostavljen.“
Studije su pokazale da usamljenost i izolacija među djecom i tinejdžerima dovode do povećanog rizika od depresije i anksioznosti. Istraživanje neprofitne udruge Mental Health America otkrilo je da dvije trećine djece u dobi od 11 do 17 godina osjeća stres zbog usamljenosti.
„Usamljenost je složena emocija jer se usamljenost može dogoditi i kada smo skupini svojih prijatelja", rekao je dr. Christopherson. „Svejedno se možemo osjećati usamljeno.“
Budući da djeci može biti teško govoriti o tim osjećajima, ali i definirati ih za početak, dr. Christopherson objašnjava da je slušanje dobar prvi korak.
„Kada dijete govori kako mu je dosadno, a ne želi ništa raditi i radije bi sjedilo, roditelj može reći: 'Zvuči kao da se osjećaš tužno' ili 'To zvuči kao da se osjećate tjeskobno' i tako opisati njihovu tjeskobu zbog toga kako se njihovo tijelo osjeća."
Važno je ne osuđivati taj osjećaj, odnosno dati djetetu naziv za taj osjećaj, te ga opisati. Osim tog, članovi obitelji uvijek moraju paziti na ponašanje djece i reagirati na vidljive promjene.
„Kada dijete koje se inače druži sa svojim prijateljima ili stalno razgovara sa svojim prijateljima, odjednom to ne želi ili prođu dani, tjedni a da ne želi ili ne pokazuje interes za druženje s tim prijateljima", rekao je dr. Christopherson, „to je važna promjena u ponašanju na koju trebamo obratiti pažnju."
