Svaka, ali baš svaka situacija ima lice i naličje, ima okolnosti koje će odobriti neku reakciju i one koje će ukazati na to da nešto ne treba napraviti. Niti ova nije iznimka – treba li se roditelj ispričati djetetu i kada…
Treba li se roditelj ispričati djetetu? Apsolutno. Roditelji griješe i roditelji se moraju ispričati. Djecu učimo vlastitim primjerom, prije svega. Važno je ispričati se i objasniti kako je došlo do pogreške, pa zajedno izgladiti sve. No, kako i u svemu, nije dobro pretjerati niti s ispričavanjem. Jer u trenutku kad pretjeramo, onda ta isprika znači sve manje i manje, a djeca najednom počnu zahtijevati i očekivati da im se ispričamo za sve…
Uvijek je važno priznati kada povrijedimo dijete ili nešto pogriješimo, ali ako se ispričavamo u trenucima kada ne bismo trebali, zapravo propuštamo priliku da pomognemo djeci da rastu i uče na svojim pogreškama. Pa treba li se roditelj ispričati djetetu? Da, ali postoje ipak i situacije kada treba dobro razmisliti prije nego što kažemo: "Žao mi je."
Kada nismo pretjerali ni u čem
Samo zato što pokazujemo emocije ne znači da smo u krivu. Možemo biti strogi kada smo ljutiti. Možemo biti tužni i plakati. Možemo biti frustrirani i razočarani. Ponekad naša djeca moraju vidjeti ovu vrstu snažnih i „sirovih“ emocija kod nas kako bi shvatila svu težinu vlastitih pogrešaka.
No, postavlja se pitanje jesmo li našom reakcijom prešli granicu? Je li to što smo rekli bilo uvredljivo? Je li otišlo predaleko ili trajalo predugo? Ako ne, razmisli dvaput prije nego što se ispričaš. Ispričavanje zbog naših emocija uči našu djecu da je osjećanje emocija pogrešno. No, ponekad naša djeca percipiraju ljutnju intenzivnije nego što bi nam bila namjera. U tim trenucima dobro je sjesti s njima i razgovarati o tome što je rečeno i kako je rečeno. Možeš se ispričati ako je išta bilo grubo, ali ne i zbog osjećaja koje si pokazala.
Kada razmišljaju o tom gdje su pogriješili
Jedan od najvećih izazova roditeljstva je dati djetetu dovoljno vremena da procesuira svoju pogrešku. Roditelj želi da dijete to vidi odmah i sad i da se odmah pokaje! No, djeci treba vremena da obrade to. Nije bitno jedino kako popraviti situaciju u tom određenom trenutku.
Čak i ako svom djetetu duguješ ispriku, daj mu malo vremena prije nego što uletiš i kažeš da ti je žao. Kada to učiniš prebrzo, to može maknuti fokus s onoga što je dijete učinilo pogrešno na ono što si ti. Neka djeca neko vrijeme razmišljaju o svojoj ulozi u tome prije nego što im odvratiš pažnju od učenja lekcije na ovaj način.
Kad isprika nije potrebna
Ovo je teško. Ponekad se osjećamo loše zbog svoje djece jer zaista zaslužuju ispriku od nekog drugog, poput tate ili brata ili sestre, ali je ne dobiju. U želji da im olakšamo bol, ispričavamo se u ime te osobe. Ali kada se ispričavamo u ime drugih, radimo nešto što nije naša odgovornost.
Umjesto toga, važno je pokazati suosjećajnost. Daj djetetu do znanja da znaš da je teško, reci mu da vidiš bol koju osjeća. No, odustani od pokušaja kontroliranja sukoba koji se odvija između tvog djeteta i drugih ljudi.
Svakom roditelju sukobi, svađe i negativni osjećaji stvaraju nelagodu. Zbog te nelagode želimo uvijek odmah poboljšati sve i riješiti situaciju. No, isprika koja nije na mjestu i nema opravdan razlog nije dobar izbor. Nije mudro ispričavati se samo zato da bi se nešto brže dogodilo. Sljedeći put kad poželiš uletjeti i ispričati se, zastani i postavi si ova tri pitanja:
Jesam li reagirao/la na način koji je prešao granicu?
Je li moje dijete procesuirao i shvatilo što je pogriješilo?
Ispričavam li se doista u svoje ime?
Ako je odgovor na ova pitanja potvrdan, izvoli, slobodno se ispričaj!
