Roditelji Tatina zona 10147 prikaza 16. listopada 2018.

Tatino bolno iskustvo: Da, istina je, moja žena ima rak dojke

Foto: Freepik

Powered by:

klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Obiteljska priča muškarca čija je supruga pobijedila rak dojke, u kojoj će se prepoznati mnogi koji su se našli u toj mučnoj situaciji. Srećom, to teško razdoblje sada je iza njih

Kad govorimo o bolestima teškim poput raka dojke, često zaboravljamo na to da je njima teško pogođena cijela obitelj, a ne samo pojedinac. Ljudi koji su bliski oboljeloj osobi i sami su zabrinuti i uznemireni, a od njih se očekuje da se pobrinu za stotinu detalja oko liječenja, da stalno informiraju druge ljude, budu podrška bolesniku i još da preuzmu sve njegove svakodnevne obaveze. Zagrepčanin Ivan ispričao nam je kako su se on i njegova obitelj nosili s rakom dojke njegove supruge Lucije.

Idilično ljetovanje

Ta 2014. godina sjajno im je počela jer im se rodilo drugo dijete koje su svi željno iščekivali. 

U siječnju nam se rodio drugi sin, Vedran. Naša mala obitelj, supruga Lucija, sin Tin (koji je tada imao nepune tri godine) i ja bili smo presretni. Supruga i ja uživali smo u ulozi roditelja i veselili se gugutanju našega Vedrana i svakoj izgovorenoj rečenici našega Tina.

U ljeto te godine naša se mala obitelj uputila kod Lucijinih roditelja u Dalmaciju na odmor. I opet lijepa sjećanja. Selo, tišina, dvorište, vrt pun povrća. Tin trčkara po dvorištu, Lucija i Vedran ležali bi na deki u hladu i nakon dojenja igrali se i mazili; ponekad smo odlazili na kupanje...

Sjećam se također kako bi mi Lucija rekla da je umorna, ali to smo pripisivali neispavanosti zbog Vedranovih potreba. Ja sam se trudio preuzeti što više obaveza oko Tina ne zanemarujući ni Luciju ni Vedrana. I polako se naše ljetovanje približilo kraju. Trebalo se vratiti u Zagreb, svakodnevnom životu: Tin vrtiću, Lucija planiranju nastave, a ja sam bio u pregovorima za stalan posao u jednoj novootvorenoj tvrtki.

Saznavanje dijagnoze

No u rujnu, nakon što su proslavili rođendan starijeg sina, životi su im se preokrenuli.

U sjećanju mi je ostao dan kad mi je Lucija rekla da je napipala kvržicu na dojci. Djelovala mi je smireno, pripisivala je to mliječnoj žlijezdi (tada je još uvijek dojila našega Vedrana). Ali mene je ta činjenica zabrinula i odmah smo se dogovorili da će otići na pretragu kako bismo se oboje umirili. Za početak je trebalo napraviti ultrazvuk i punkciju. Lucija je počela nazivati bolnice u Zagrebu kako bi se naručila i tada smo postali svjesni realnosti zdravstvenog sustava – da postoje liste čekanja i da se, ovisno o bolnici, na pregled čeka od 30 dana do 6 mjeseci. Uspjela je dobiti termin, ako se dobro sjećam, u Bjelovaru za 3 tjedna.

No Ivan se nije mogao pomiriti s takvim razvojem događaja.

Crv sumnje nije mi dao mira. Sjetio sam se svog bivšeg cimera iz studentskih dana koji je tada stažirao u jednoj velikoj zagrebačkoj bolnici. Nazvao sam ga da mu izrazim svoju zabrinutost i da ga pitam za savjet pretpostavljajući da sustav i proceduru poznaje iznutra. Shvatio me je ozbiljno i već sutradan pozvao Luciju da dođe na pregled.

Uslijedilo je razdoblje pregleda, pretraga, višednevnih strepnji i čekanje nalaza. Naposljetku, Ivan je otišao u bolnicu podignuti nalaz.

Raspitujem se po beskrajnim zakučastim hodnicima gdje je šalter citologije. Nalazim šalter, ali Lucijina nalaza nema. Promatram u čudu sestru za šalterom i govorim da bi trebao biti, ali nema ga… Opet zovem bivšeg cimera i prijatelja i u nevjerici mu govorim da nema nalaza. Pita me jesam li na prvom šalteru itd. Dajem mu Lucijine podatke da i on provjeri. Govori mi da ga pričekam na ulazu u bolnicu. Dolazi nakon nekog vremena, nema osmijeh kao inače. Pita me jesam li dobro. Ja mu odgovaram da jesam. Gleda me ravno u oči. "Vidio sam Lucijine nalaze i nisu dobri, znaš li što to znači?To mora van", kaže mi.

Taj odlazak iz bolnice neću nikada zaboraviti. Osjećaj straha, neizvjesnosti, a opet moram ostati dovoljno smiren radi nje i djece. Dolazim doma, govorim joj da nalazi nisu dobri i da treba hitno u bolnicu, na razgovor s kirurgom. Činilo mi se da je smireno to primila.

 | Author: Freepik Foto: Freepik

Briga za djecu

Kad je dijagnoza potvrđena, Lucija je pristupila dugotrajnom liječenju (operacija, kemoterapija itd.), a istodobno su ona i Ivan nastojali  da se djeca ne osjete zanemareno i pogođeno nastalom situacijom.

Trebali smo se puno prilagoditi novonastaloj situaciji, da mališani ne osjete toliko odvojenost od majke, da starijem objasnimo maminu bolest na način koji može razumjeti. Tinu smo rekli da je mama bolesna i da će morati nekoliko dana provesti u bolnici. Također smo najavili da će se mama ošišati jaaako kratko, kao njegov kum. No ipak mu je to bio šok. A mlađem je mamina nova frizura bila zanimljiva.

Postojala je određena rutina – da Lucija uvijek večer prije kemoterapije kaže djeci da ujutro ide kod doktora. Onda bi Tin pitao „Hoćeš spavati tamo?“ Općenito smo nastojali biti maksimalno otvoreni i mislim da je to pomagalo. Pa ipak se dogodilo jednom prilikom u vrtiću da Tin nije nakon poslijepodnevnog spavanja htio ustati iz kreveta sve dok Lucija nije došla po njega. Na njezin je nagovor jedva ustao. To nam je dalo naslutiti da treba reagirati. Lucija je razgovarala s njim – objasnila mu je da se ona brine o svome zdravlju, čini sve što treba da bude zdrava, ide kod doktora, uzima terapiju (tablete), zdravo se hrani, fizički je aktivna itd. To ga je umirilo. Dali smo mu malu škrinjicu i rekli da u nju sprema svoje brige. Prihvatio je i rekao da će u nju spremati vrtićke brige.

Komunikacija s drugim ljudima

Za Ivana to je bilo i vrijeme poslovnih izazova, a trebalo je i obavještavati sve prijatelje i rodbinu koji su bili zabrinuti zbog Lucije.

U to sam vrijeme dobio posao u novoj firmi gdje je također bilo turbulentno razdoblje oko pokretanja poslovanja stranog investitora. Istovremeno, osobito kad je Lucija hospitalizirana, ali i kasnije, preuzeo sam ulogu komunikatora s užom i širom obitelji – ne da nije mogla i nije komunicirala, nego da je poštedim koliko mogu. Tu su mi puno pomogle Lucijine sestre. S njima sam se redovito čuo i one bi taj teret informacija prenosile dalje, tako da su se svi telefonski razgovori kanalizirali preko njih dviju.

Reakcije ostalih ljudi nisu uvijek bile i očekivane i primjerene, mnogi se nisu znali ponašati u toj situaciji.

Na dječjem igralištu u parku nehotice sam morao slušati o drugim sličnim slučajevima koji su završili tragično. Naravno da mi je to smetalo, ali ljudi se katkad unatoč dobroj namjeri ne znaju snaći. Nisam im zamjerao, ali nisam ni Luciji govorio takve stvari. Najvažnije je što smo znali da je uža obitelj uz nas, nenametljiva, ali prisutna. To je dovoljno. Iako žive daleko. I Lucijini roditelji i sestre često su dolazili i „uskakali“ kad je bilo potrebno, a kad nisu mogli, uz nas je bila naša draga, kako smo je zvali, „teta čuvalica“.

 | Author: Pixabay Foto: Pixabay

Odnos povjerenja

Ivan i Lucija tijekom tog mučnog razdoblja nisu zapostavili međusobnu komunikaciju.

Lucija i ja puno smo razgovarali. Moram priznati da sam ja iz tradicionalne seoske obitelji u kojoj su neke teme, poput teške bolesti ili smrti, tabu. Svjesni smo činjenice da se bolesti događaju, da je smrt neminovna, ali ne spominje se. Ni danas ne volim pričati o tome. Zato mi je osobito teško padalo kad bi Lucija htjela govoriti o tome, nekad čak i u šali (što nikako nisam mogao razumjeti). A kad bih rekao: „Sve će biti dobro“, ona bi poludjela. S „jezik pregrizla“ prošao bih malo bolje. Bilo je trenutaka kad na poslu nisam funkcionirao, misli su mi bile  u bolnici ili na terapiji. Bliskim kolegama nisam skrivao svoje osjećaje i svoju zabrinutost.

Danas je Lucija potpuno zdrava žena, ali još uvijek me zazebe kad odlazi na kontrole ili čeka nalaze. Smirim se tek kad me nazove ili se javi porukom da je sve u redu. Bilo je to teško razdoblje za cijelu našu obitelj, ali uvijek mi je bilo važno da Lucija zna da mi je draga, lijepa i da je beskrajno volim. 

Svakog dana šest žena u Hrvatskoj sazna da boluje od raka dojke. Ova bolest ne mora završiti smrtnim ishodom. Da bi tako bilo, nužni su samopregledi i specijalistički pregledi, stoga ih redovito obavljajte i potičite druge da to čine. 

Tvrtka Labud od svakog prodanog pakiranja novog, limitiranog Čarlija, deterdženta za pranje posuđa s mirisom divlje jagode udruzi Europa Donna donira 0,50 kuna.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.