Roditelji Tatina zona 847 prikaza 07. srpnja 2015.

'Inspiraciju za posvajanje djece pronašli smo u Bogu'

Vladimir Hoblaj
Foto: Privatni album
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Vladimir i Marina Hoblaj posvojili su petero djece, sada 26-godišnju Ivanu, 25-godišnju Barbaru, 23-godišnjeg Nenada, 18-godišnju Nikolinu i 17-godišnju Elizabetu, a prije nekoliko godina postali su udomitelji, pa je trenutno kod njih i petero udomljene djece

"Razlog zbog kojeg smo se odlučili na posvajanje može se učiniti pomalo neobičnim, jer to nije bilo zbog poteškoća s biološkim začećem. Štoviše, pomalo nam je i žao da su djeca predodređena na posvajanje obično tek alternativa, kao neka 'B varijanta' za slučaj kad sve ostalo zakaže", kaže 55-godišnji Vladimir Hoblaj iz Murskog Središća, koji sa suprugom Marinom ima petero djece koju su dobili posvojenjem; 26-godišnju Ivanu, 25-godišnju Barbaru, 23-godišnjeg Nenada, 18-godišnju Nikolinu i 17-godišnju Elizabetu, a trenutno je kod njih i petero udomljene djece; dvije djevojčice od 6 i 11 godina te tri dječaka od 14,15 i 16 godina. 

"Prve pomisli na posvojenje vraćaju me u vrijeme kad sam bio prilično depresivan. Prijelomni trenutak vjerojatno je bio kad sam na 17. rođendan svojoj majci predbacio zašto mi čestita kad me ionako nije pitala želim li uopće živjeti. Iako je to pitanje bilo iracionalno, ono je bilo bolni odraz moje potrage za svrhom života. Čak mi se činilo da su motivi zbog kojih djeca dolaze na svijet nerijetko sebični. Ako i nisu rezultat neke lakomislene požude, vrlo često su odraz romantičnog iščekivanja da budu ispunjenje životu svojim roditeljima. No, shvatio sam da bi jednog dana i sam mogao ostati nijem pred sličnim pitanjem vlastitog djeteta. I tad mi se rodila zamisao da bih radije prigrlio već rođeno dijete i jednostavno mu ponudio očinsku ljubav. 

Desetak godina kasnije supruga i ja smo traženi odgovor života zajedno smo pronašli u Isusu Kristu. No, time ideja o posvojenju nije izblijedila nego je upravo dobila dodatni poticaj kad smo shvatili da smo svojim obraćenjem i sami postali duhovno posvojeni od našeg nebeskog Oca", ispričao nam je.

'Barbarino rođenje iščekivali smo poput bioloških roditelja'

No prije nego što su Vladimir i Marina posvojili svoju prvu kćer, u njihov život došlo je jedno dijete.

"Bog nam je 1987. godine doveo prvo dijete, devetogodišnjeg nećaka Elvisa. U dogovoru s njegovim roditeljima privremeno smo ga uzeli k sebi jer smo mu mogli priuštiti bolje uvjete života. Nismo tada znali da će to 'privremeno' biti 20 godina. I kad smo se malo snašli u novoj ulozi zamjenskih roditelja, prijavili smo se i za posvojenje na koje nismo čekali dugo. Za malu Barbaru smo čak znali da će biti naša i prije nego se rodila jer je njena biološka majka najavila da je neće moći zadržati", priča Vladimir i dodaje da su Barbarino rođenje iščekivali poput bioloških roditelja, a kući je donijeli neposredno iz rodilišta 1990. godine. 

Vladimir Hoblaj | Author: Privatni album Foto: Privatni album

Nakon što su dobili kćer Barbaru, Vladimir kaže da je bila tako umiljata djevojčica da su brzo shvatili kako će je previše razmaziti ako ostane jedinica. Zato su se vrlo brzo ponovno javili svom Centru za socijalnu skrb i izrazili želju da posvoje barem još jedno dijete

"Na našu žalost odgovorili su nam da za to nemamo nikakve šanse jer će roditelji bez djece uvijek imati prednost. Onda smo ih pitali ima li možda neko dijete koje bi zbog bolesti bilo teže posvojivo. I tako smo 1991. godine dobili dvogodišnju Ivanu, koja je bolovala od celijakije i još nekih sindroma. Brinuti o djetetu s posebnim potrebama za nas je bilo novo iskustvo u koje smo uletjeli pomalo naivno i romantično. No, napredak male Ivane toliko nas je ohrabrio da smo već 1997. godine posvojili tada petogodišnjeg Nenada koji je imao psihomotorička i mentalna oštećenja, a već 1998. godine Nikolinu i Elizabetu. Tada dvogodišnja Nikolina je zbog roditeljskog zanemarivanja imala određenih emotivnih poteškoća dok nam je naša palčica Elizabeta, koja je jedva preživjela prijevremeni porod, došla s godinu dana starosti", priča tata, a prisjeća se i kako se osjećao kad je prvi put vidio svoju djecu.

'Sva djeca od početka znala su svoju priču'

Vladimir Hoblaj | Author: Privatni album Foto: Privatni album

"Prvi susret sa svakim našim djetetom bio je vrlo emotivan i romantičan. No, svaki put smo iznova bili i pomalo zbunjeni, što je i uobičajeno u posebnim životnim trenucima", priznaje.

Budući da su Vladimir i Marina svoje prvo dijete posvojili prije više od 25 godina, pitali smo kako su ljudi iz njihove okoline reagirali na njihovu odluku.

"Drago nam je reći da su nam bliža i šira okolina uvijek bili izuzetno blagonakloni. Naši roditelji i braća svu su našu djecu prigrlili s iskrenom ljubavlju i prihvaćanjem. Jedino su od vršnjaka u školi u nekoliko navrata djeca doživjela omanja zadirkivanja, ali su se s time dobro nosila jer su bili jedni drugima neposredna podrška", kaže tata i dodaje da su i djeca od početka znala da su posvojena.

"Ne samo da su svi oni uvijek znali svoju situaciju od početka, nego smo odluku o posvajanju uvijek donosili zajedno s djecom koja su do tog vremena već bila dio obitelji. To je isto jako važno jer su na taj način oni svoju priču živjeli s 'obje' strane", objašnjava.

Vladimir Hoblaj | Author: Privatni album Foto: Privatni album

Vladimir, koji je završio Fakultet organizacije i informatike, kaže da se u životu bavio vrlo raznolikim zanimanjima, dok se supruga Marina u potpunosti posvetila obitelji, a sada i udomiteljstvu, kao predsjednica Udruge udomitelja djece Međimurja.

"Mladost sam proveo svirajući diljem Europe da bi nakon povratka dvadesetak godina vodio obiteljski obrt. U međuvremenu sam osnovao udrugu za savjetovanje 'Nada za život' te kazalište 'CornerstoneArts Hrvatska' što mi je uz udomiteljstvo danas glavna preokupacija", kaže i priča kako su se odlučili na udomiteljstvo.

'Zbrinuta i sretna djeca najveća su nagrada'

"To je bilo nakon što je naše obiteljsko poduzeće zapalo u teškoće. Naprosto se nismo mogli nositi s konkurencijom i stalno rastućim troškovima te smo 2009. godine bili prinuđeni zatvoriti i dućan i proizvodni pogon. Kako smo imali poveliku kuću, nastojali smo je prodati kako bismo namirili preostale poslovne dugove, a kako nije bilo zainteresiranih, došli smo na ideju da je iskoristimo za udomiteljstvo. Prijavili smo se u nadležni Centar za socijalnu skrb, zadovoljili tražene uvjete i već krajem godine dobili prva tri dječaka", kaže te dodaje:

"Prekrasno je vidjeti kako se djeca mijenjaju, kako stječu sigurnost, kako prihvaćaju ljubav i uče biti dio obitelji. Ohrabruje nas kad s veseljem prihvaćaju aktivnu ulogu u kućanskim poslovima, a napose kad vidimo njihovu iskrenu zahvalnost na svemu što im pružimo".

Vladimir Hoblaj | Author: Privatni album Foto: Privatni album

Objašnjava i odnos udomitelja s biološkim roditeljima udomljene djece.

"Za razviti pozitivan odnos s biološkim roditeljima potrebno je nešto vještina, dobre volje i strpljenja, no u pravilu ni to nije prevelik izazov. Sama učestalost kontakata ovisi o specifičnoj situaciji. Jedan dječak koji nam je povjeren na tjedni smještaj redovito vikendima odlazi biološkim roditeljima, dok su ostala djeca na stalnom smještaju, a kontakt s primarnom obitelji ostvaruju jedanput mjesečno", kaže, a prisjeća se i teških trenutaka.

"Najteža situacija bila nam je kad su na posvojenje odveli dvogodišnju djevojčicu koja nam je bila povjerena sa samo tri mjeseca starosti i u vrlo krhkom zdravstvenom stanju. Kako smo i sami bili posvojitelji razumijeli smo da je to u najboljem interesu djeteta te smo aktivno i predano surađivali u postupku. Tim više nas je povrijedilo kad su njeni sadašnji roditelji iskoristili zakonsku mogućnost da, suprotno svojim obećanjima, nepotrebno, naglo i trajno prekinu svaki naš kontakt s djetetom. Iako smo kao udomitelji pripremani na takve situacije, držimo da se izmještaj djece treba napraviti s više obzira, ponajprije prema samom djetetu koje ne razumije zašto mu se oduzima jedina obitelj koju poznaje, ali i prema drugim članovima udomiteljske obitelji, naročito prema mlađoj djeci. Donekle nas tješi da je novi obiteljski zakon prepoznao da udomitelji nisu dio problema nego dio rješenja za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi. Ipak, bez obzira na neke neizbježne emotivne izazove, želimo svima reći da je udomiteljstvo velika i trajna radost. Zbrinuta i sretna djeca najveća su nagrada svima koji im žele otvoriti svoje srce i svoj dom", kaže.

'Ove godine dobili smo prvog unuka'

Vladimir je ove godine dobio svog prvog unuka, ali kaže da s obzirom da u njihovu obitelj kontinuirano dolaze mala djeca, nisu doživjeli uobičajenu smjenu generacija u kojoj bi tek unuci vratili zaboravljeni dječji smijeh u dom. 

Vladimir Hoblaj | Author: Privatni album Foto: Privatni album

"No, bez obzira na taj kontinuitet, rođenje malog Joela bio je veliki doživljaj, ne samo za djeda i baku, nego i za mnogobrojne tete i stričeve, a ponajviše za njegove mlade roditelje Ivanu i Dejana", priča Vladimir, a na pitanje što im je najvažnije u odgoju djece, odgovara:

"Najvažnije u odgoju naše djece nam je da ona odrastu samostalna, da budu opremljena za život, a napose da budu sigurna u svoj identitet, našu bezuvjetnu ljubav i našu trajnu podršku. Osim toga, još nam je jako stalo da upoznaju Boga osobnim izborom svoga srca i prema svojoj slobodnoj volji".

  • Ivana116

    I sama krecem u tu bitku,cestitam obitelji na njihovoj hrabrosti i ljubavi,neka ih uvijek prati bozji blagoslov.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.