'Zašto dopuštam sinu da skače po krevetu?'

Psihologinja Jelena Zelenbrz Kvasnička, koja radi kao organizacijski psiholog za male tvrtke, u odgoju svog skoro trogodišnjeg sina Vita primjenjuje svo znanje koje je stekla na studiju psihologije, raznim tečajevima, edukaciji iz kognitivno-bihevioralne terapije i ponajviše tijekom školovanja za gestalt terapeuta, ali i čitanjem literature o odgoju djece nakon što je postala majka.

"U sjećanju su mi najviše ostale knjige 'Kako odgojiti sretno dijete' i 'Moje kompetentno dijete' te materijali Centra Prirodno roditeljstvo, koji održava i seminare za roditelje. Bez obzira na stečeno znanje, moram napomenuti da na ovom području imam što učiti cijeli život. I očekujem nove lekcije sa sljedećim djetetom", kaže Jelena, koja sa suprugom Hrvojem upravo očekuje drugo dijete.

'Popustljivija sam nego što sam zamišljala'

A osobno iskustvo majčinstva kod nje je, kao i kod brojnih drugih roditelja, dovelo do promjena mnogih "čvrstih" uvjerenja o tome kako se treba odgajati dijete: "Oduvijek sam se držala toga da moraju postojati određene granice i pravila za sve pa tako i za malo dijete. Ako se djetetu neograničeno popušta da bude po njegovom, ne razvija realnu sliku o sebi i svijetu niti osjećaj, odnosno empatiju za druge. Osim toga, pravila i rutine daju djetetu sigurnost i predvidivost. Tako kod nas postoje pravila da se ide spavati ljeti u 21, zimi u 20 sati. Vikanje i udaranje nije prihvatljivo ponašanje. Ne obećaje se ili ne prijeti nečim što se ne misli ispoštovati do kraja, koliko god to bilo teško, i tako dalje.

No, od kada sam postala majka, mogu reći da je moj stil odgoja ipak dosta popustljiviji nego što sam zamišljala da će biti. Shvatila sam da inzistiranje na previše toga odjednom može u djetetu ubiti nešto puno vrednije - volju i životnu radost. Zato sam se u odgoju više usmjerila da upoznam tko je moje dijete - što voli, što ga veseli, u čemu je dobar i nastojim to podržati i razvijati, umjesto da ga ukalupim u raspored i ispravno ponašanje", priča Jelena, koja Vitu opisuje kao živo dijete, puno energije, koje vrlo često točno zna što želi i uporan je da to dobije. Dodaje da jako puno priča i pjeva, od malena mu leže riječi i muzika, a i velika je maza pa se često samoinicijativno dođe grliti i ljubiti.

Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Zabraniti ili se pridružiti djetetu u igri?

Kao primjer kako prati mogućnosti i potrebe svoga sina i reagira u skladu s njima, Jelena nam je opisala situaciju kada Vito želi skakati po krevetu: "Strogi roditelji neće dopustiti djetetu da skače po krevetu - jer je to neprimjereno ponašanje, nešto što se ne radi ili jer je opasno. Popustljivi roditelj će pustiti dijete i nadati se da neće pasti. Moj Vito, kao i većina druge djece, obožava skakati po krevetu, izgleda kao da njegovoj sreći nema kraja kada to radi.

To me ponukalo da razmislim koje su potencijalne posljedice ako mu dopustim da uživa tako. Krevet bi mogao puknuti - ali vjerojatno neće jer je dosta čvrst. Gosti bi mogli reći da je neodgojen - s time mogu živjeti. Mogao bi pasti i ozlijediti se. Dakle, pitanje je da li postoji mogućnost da on skače, a da bude siguran? Jedna opcija je da ne smije skakati po krevetu, ali da ga često vodimo na trampolin - što je skupo, a i nemamo ga u blizini. Druga opcija je da smije skakati po krevetu, ali samo pod uvjetom da ga neka starija osoba drži za ruke. Odučila sam se za ovu posljednju i upozorila Vitu da mi uvijek treba dati ruke kada skače kako bi bio siguran. Naravno, jednom prilikom je skakao sam i pao i od tada me redovito zove da ga pridržim", kaže Jelena.

Druga slična situacija koju spominje je skakanje po lokvama vode, koje privlači skoro svako dijete: "Tu je naravno najveći problem što će se, ako mu dopustimo da ide za svojim porivom i željom, smočiti, možda i pasti u lokvu - i što ćemo onda s njim? Dakle, pitanje koje mi se nameće je da li postoji mogućnost da on skače po lokvicama, a da se ne smoči? Kupili smo čizmice, a od starije sestrične posudili nepromočne tregerice od gume. I dogovorili se da ne smijemo nikada skakati bez čizama. Onda sam i ja posudila čizme od mame i svaka lokva je bila naša. U godinu dana, možda je jednom ili dvaput krenuo skočiti bez čizmica, ali sam ga podsjetila da to ne dopuštam. I mogu vam reći da je on s tim skroz ok", priča nam Jelena.

Svako je dijete kompetentno i jedinstveno

Ipak ističe kako ne misli da svaki roditelj treba svojoj djeci dopustiti da skače po krevetu ili lokvicama, već da pravila i zabrane treba formirati tako da se uzme u obzir stvarna potencijalna šteta i dobrobit, što će naše dijete, takvo specifično kakvo je, iz toga dobiti ili izgubiti, kao i koje su naše osobne granice i vrijednosti. Tako smatra da je zabrana skakanja za neko drugo dijete ili nekog drugog roditelja ispravna odluka i pravilo kojeg se treba držati, a u osnovi ovakvog pristupa stoji i uvjerenje da je svako dijete kompetentno i jedinstveno.

Općenito, Jelena vjeruje da njezin odgojni stil manje oblikuju neka njezina konkretna ponašanja, a više određeni stavovi i uvjerenja koje ima o odrastanju, djeci, razvoju i općenito ljudskoj svrsi i funkcioniranju: "Vjerujem da se zdrava emocionalnost razvija od samog rođenja, pa čak i prije, intrauterino, i za vrijeme poroda. A opet vjerujem i da je svaki novi dan - nova prilika za razvoj ili da se popravi eventualna šteta!"

Upoznavanje osjećaja kao temelj dobrih socijalnih vještina

Budući da je upoznata s razvojem socijalno-emocionalnih kompetencija, onog što se često popularno naziva "emocionalna inteligencija", Jelena svog sina podržava u osjećanju različitih emocija, pomaže mu da ih nauči imenovati i na primjeren način izražavati, a s obzirom na njegovu dob, smatra da je područje socijalnih vještina nešto što ih tek očekuje, posebno sada s polaskom u vrtić.

Ipak mu je i do sada često pomagala primijetiti i protumačiti kako se drugi ljudi osjećaju. "Na primjer, ako neko dijete padne i počne plakati, kažem mu 'Vidi, dečko je pao i sada ga boli noga. Što bi mi mogli napraviti da mu bude bolje?', ili ako neko dijete viče, kaže 'Vidi curica je ljuta. Što misliš zašto?' Trudim se potaknuti ga ulazi u interakcije s vršnjacima, iako za njima još nema jako veliki interes, što je djelomično i posljedica boravka s bakama. Ohrabrujem ga da sam pita za posudbu igrački, da sam ponudi drugima svoje s kojima se trenutno ne želi igrati, da starije pita da mu natoče vodu u kanticu. Ponekad mu ponudim da idem s njim, ali nakon toga da proba sam.

Inače, što se tiče interakcija s drugom djecom, mislim da je važno ne inzistirati na dijeljenju u jako ranoj dobi. Ako Vito ne želi podijeliti neku igračku s nekim - to je uredu, poštujem to. Ali onda ne smije posuditi niti tuđe. Ako se odluči za dijeljenje ili privremenu zamjenu igrački - kod nas vrijedi pravilo - tko je prvi uzeo, taj se igra -  nema čupanja iz ruku. Čak i kada se radi o njegovoj igrački. Također, ako mu neko dijete ne želi posuditi igračku ili prepustiti ljuljačku - pomažem mu da se suoči s tim kroz empatiju i kažem nešto kao 'Znam da bi se sada ti htio igrati s tom lopaticom, ali dečko se sada igra s njom'. Čini mi se da ga umiri to kada vidim što mu je izazvalo frustraciju", otkrila nam je Jelena.

Ipak postoje i trenuci kada bi si počupala kosu

Na kraju je imala potrebu napomenuti, da je ne bismo krivo shvatili, da ni u njezinoj obitelji nije uvijek sve idilično. "Nemam odgovore i kapacitete za sve. Postoje trenuci kada bih si počupala kosu, nalupala Vitu ili ga ostavila u sobi i odmarširala u nepoznatom smjeru. Na primjer, kada ga popodne uspavljujem, a on ne prestaje pričati, lupkati nogama i vrtjeti se u svim smjerovima sat i pol. No, mene u takvim situacijama tješi to što znam da nije bitno da nikada ne griješim, već da se svaki dan ispočetka potrudim da budem bolja kao roditelj", zaključila je ova mama-psihologinja.