Roditelji Kolumne roditelja 211 prikaza 19. kolovoza 2013.

Mali divljaci i derikože

djeca
Foto: Ana Katarina Sansević
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Derati se. Derati. Deri. Derikoža... Ne reagiramo li na uobičajeno brz način na određenu zvučnu akciju i odgađamo li s reakcijom i dalje, frekvencija dječjeg glasanja počet će ulaziti duboko u naše energetsko polje i u njemu izazivati osjećaj kao da nam netko naprosto dere kožu

“Frajerice, divljakuše, vragovi, derikože... Najbolja ekipa ikad!” stoji na FB statusu moje sestre odnedavno. Opis se odnosi na fotku na kojoj su moje dvije kćeri. Jedna od glave do pete zašarana flomasterima (jer sam ju ostavila samu na terasi punih 10 minuta), a druga s vragolastim smiješkom (vjerojatno zbog toga što je ili smislila novu spačku ili je već odradila zadnju u nizu).

Evina i Lucijina tetkica Ivana (ili ti ga moja sestra) s nama je na moru tek tjedan dana. Naravno da je svoj status stavila iz zafrkancije i da obožava svoje nećakinje (dobro, akhm, možda sam ipak malo pretjerala), ali u svakoj zafrkanciji ima istine, zar ne?

Sva ta divna, milozvučna jutra

Ova ljetna morska jutra ionako uglavnom počinju idilično (zar nisu uostalom skoro svi počeci idilični?), a idila traje ovisno o raspoloženjima inih ukućana. Moja idila je obrnuto proporcionalna s ugodnim, psihofizičkim, osjećajima Eve i Lucije. A djelomično i tetkičina. Jer ni njeni ušni aparati nisu imuni na milozvučno glasanje dječice. U stvari, koliko sam skužila, čak je manje imuna na to. Kod mene se, očito, s godinama stvorila određena tolerancija na zvuk. A to je prvi način kojim moja (a vjerojatno i vaša djeca) daju do znanja da se svijet ne okreće oko njih.

Primijetila sam da je ta tolerancija na zvuk naprosto evolucijska pojava kod svih majki. Neke samo evoluiraju više, a neke manje uspješno. Neke moje prijateljice su majstorice u tome. Čak i mene dozivanje njihove dječice već počinje grepsti po kori velikog mozga, dok one nonšalantno prepričavaju najnovije recepte. Bez da trepnu okom. Ponekad im se doista divim.

No, u svemu tome, moramo ipak pripaziti da ne evoluiramo predobro. Zašto? Odgovor stiže, samo malo strpljenja.

Derikože?

I sad, kako je moja sestra došla do tako prekrasnog izraza, Derikože? OK, frajerice, divljakuše, vražićci, tako ih i ja često od milja (i od nemilja) zovem. Ali Derikože? Malo sam o tome jutros razmišljala, pokušavajući shvatiti njen tok misli (jer nije točno da nam doslovno deru kožu), a onda mi je sinula lampica!

Derati se. Derati. Deri. Derikoža.

Znanstveno je dokazano da se kada žele privući pažnju djeca glasaju točno određenom frekvencijom koja je izrazito iritantna za naše, već spomenute, slušne aparate, i koja će najbrže rezultirati određenom reakcijom, poput Pavlovljevog refleksa. Akcija koja vodi reakciji. 

Ono što nije znanstveno dokazano, nego je sinergični rezultat mojeg iskustva, nadahnutog dubokoumnog promišljanja o svijetu oko sebe i potrebom za šalom na svoj račun, je sljedeće: 

Ne reagiramo li na uobičajeno brz način na određenu zvučnu akciju (ili ti ga dječju izraženu potrebu) i odgađamo li s reakcijom i dalje (zbog opravdanih ili neopravdanih razloga), frekvencija dječjeg glasanja počet će ulaziti duboko u naše energetsko polje i u njemu izazivati osjećaj kao da nam netko naprosto dere kožu. Eto!

Zaista ne znam koliko ćete se složiti sa mnom, ali vjerujem da ovo ima smisla. Možda uskoro objavim kakav ozbiljni članak glede te teme.

Kako sačuvati svoju kožu?

I što sada? Eh, sada nam ostaje još samo razmotriti na koji način si možemo pomoći da zadržimo svoju kožu. Ili ti ga, kako kaže stara narodna, kako doći do toga da vuk bude sit, a ovca cijela. 

Metode koje do sada nisu polučile uspjehom su: čepići za uši, ignoriranje, podmićivanje, ucjenjivanje, vikanje, igranje igrica tipa ”tko duže šuti biti će pobjednik” te lijepljenje usta flasterom. Ako se sjetite koje slične, a nisam isprobala, javite mi.

djeca | Author: Ana Katarina Sansević Foto: Ana Katarina Sansević

I što sada? Ahhh. Ništa i svašta. Kao što Jesper Juul u jednoj od svojih knjiga kaže: ”Moderan odgoj, u kojem pokušavamo dovoljno dobro zadovoljiti potrebe djeteta a istovremeno postaviti granice i ne zapostaviti sebe je pun izazova, nezadovoljstva i frustracije. Ali tako treba i biti.” Vrlo utješno!

Ali tako i ja mislim. Prihvatiti. Da djeca, ako im nismo dovoljno rano slomili volju (a ako jasno i glasno izražavaju svoje potrebe onda budite ponosni na sebe jer im očito niste slomili volju i time ste napravili dobar posao) nikada neće odustati od traženja za sebe. Da će uvijek ispitivati granice. Ali isto tako i da imaju kapacitet sve lakše se nositi sa svojom frustracijom ako, kada im nešto ne dozvolimo “odmah i sada”, to činimo jasno, dosljedno i najvažnije, s ljubavlju.

Bitno puta tri

Bitno je reagirati. Pa i ako je naša reakcija NE, reagirati na vrijeme. Ne pustiti dijete da nas zove u beskonačnost i da u beskonačnost postavlja ista pitanja. Ako ne mislite ispuniti neku potrebu (zbog bilo kojeg vašeg razloga), puno iskrenije je izraziti to djetetu odmah i sada. A ne ignorirati, obećavati, odgađati odluku ili preusmjeravati pažnju na nešto drugo. Puno puta roditelje čujem da kažu “Budemo se odgovorili”, ali su već donijeli odluku. Samo ju ne žele izraziti da se ne bi morali nositi s djetetovom frustracijom. U konačnici, da se ne bi morali nositi s vlastitom nelagodom i frustracijom koja se podiže u nama kada dijete i dalje neumorno nešto zahtijeva od nas iako smo već rekli NE. Ako to primjećujete, da li ste se pitali kakve to veze ima s vama? Da li su vama dok ste bili djeca dozvoljavali da izrazite svoje potrebe?

Bitno je dozvoliti djetetu da izrazi svoju frustraciju. Ima se pravo ljutiti, plakati, negodovati ako nešto ne dobije. Pa zar se i mi odrasli ne ljutimo kada nije po našem? Ako primijetite da vas djetetova ljutnja ljuti, probajte se sjetiti da li ste se kao mali imali pravo ljutiti? Da li su vaši roditelji podržavali te emocije?

Pri tome, naravno, ako dovoljno dobro poznajete svoje dijete, moći ćete primijetiti da li su ti osjećaji autentična ljutnja ili cviljenjem pokušava manipulirati s vama. I reagirati u skladu s tim. 

I jako bitno je prepoznati kada se djetetova ljutnja pretvara u potrebu da ga se utješi. Tu primjećujem da puno ljudi ima poteškoće. Znači, nakon što kaže djetetu NE, često to kažu na ljutiti način, ali i ostanu u ljutnji, bez daljnjeg kontakta s djetetom. A dijete, nakon što se ljutilo jer nešto nije dobilo i plakalo i bjesnilo, u jednom trenutku postane tužno. I tada mu trebamo pružiti svoje ruke i svoje srce da ga utješimo. Prepoznat ćete taj trenutak ako ste prisutni. A ako smo ostali u vlastitoj ljutnji, teško da možemo biti u kontaktu s djetetom i pružiti adekvatnu utjehu.

Da dam vlastiti primjer...

Eva koja sada ima blizu dvije godine, ima sljedeću reakciju: 

djeca | Author: Ana Katarina Sansević Foto: Ana Katarina Sansević

Nešto me traži ili krene raditi nešto opasno i moja reakcija je ne. Nakon što prvi put kažem ne, traži i pokušava još par puta. Pri tome se prvo smijulji, gleda me ispod oka, a onda krene ljutnja. Ako moje ne i dalje ostane ne, bacit će se na pod. Tražit će i dalje. Počet će se ljutiti, mahati glavom, lupati rukicama i nogicama. Ovdje sam uvijek uz nju i pazim da se fizički ne ozlijedi, jer u tim trenucima još ne zna kontrolirati svoje emocionalne reakcije, premala je. Nakon što izbaci dio frustracije, ljutnje (a to može trajati kratko ali i dugo), njen plač postaje drugačiji, iz vrištanja prelazi u ridanje. U jecanje. I tu sada dolazio dio gdje me treba da ju zagrlim, nosim, utješim. Mogu reći nešto tipa: “Vidim da si ljuta što to ne možeš dobiti i žao mi je zbog toga. Ali to je opasno ili to ne želim ili bla bla... ovisi o situaciji. Ššššš. Sve je OK.” Polako će se smiriti u mom zagrljaju, prestat će jecati i nakon nekog vremena krenuti dalje u neku drugu akciju.

Ipak se namažite

I iako sam u prošloj kolumni pisala o upitnom mazanju kremama protiv sunca, danas bi rekla: Ipak se namažite. Uzmite debelu mješavinu kreme strpljenja, ljubavi, suosjećanja, upornosti i želje da prepoznate što se krije iza zvonkih kliktaja vaše djece i želje da prepoznate svoje vlastite reakcije koje su posljedica vaših osobnih frustracija i da učite o sebi kroz to, i namažite se u što debljem sloju. I nemojte se zaboraviti mazati svaki dan. Jer kad dulje zaboravimo, lako izgorimo, a znamo da je onda šteta (ipak) najveća. I po našu djecu, i po nas.

Upssss

I dok ovo pišem, očito sam se zaboravila namazati. Jer mala derikoža mi se popela na ramena i pokušava mi gurnuti prljavo stopalo u usta, a velika derikoža mi je već toliko zaglušila zvučni prostor da mi u tintari odzvanja samo jedno veliko: "Mamamamamamamamamamamamamamama!!!"

Samo polako, šapćem samoj sebi, možeš ti to. Još par rečenica i ovo će biti gotovo. 

Eh, da, i ako koraci pod Bitno 3 puta ne daju rezultat, uvijek možete primijeniti jednostavniju, vrlo popularnu modernu metodu: “Ako me 5 minuta pustite na miru, dobit ćete Kinder Pingui”, poput mene sada...

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.