Jedna mama opisala je kako je biti roditelj, osoba koja je čuvar svih informacija i koja je zadužena za sve vidljive, ali i nevidljive poslove u svojoj obitelji
Kada je riječ o roditeljstvu, postoji puno očiglednog posla: kuhanje ručka, hranjenje djece, kupanje djece, lista ide unedogled. No, tu je i mentalno upravljanje domom i roditeljstvom: organizacija, obaveze, znanje o tome što se treba napraviti i kada.
Upravo to mentalno upravljanje, iako često nevidljivo, opterećuje osobe koje se osjećaju odgovornima za to. Mama Cameron Poynter, koja stoji iza bloga LuckyOrangePants, nedavno je opisala kakav je osjećaj biti ta osoba, zadužena za sve vidljive i nevidljive poslove u svojoj obitelji.
I am the keeper. I am the keeper of schedules. Of practices, games, and lessons. Of projects, parties, and dinners. Of...
Posted by Lucky Orange Pants on 18. rujna 2017
"Ja sam čuvar", napisala je 41-godišnja majka dvojice dječaka. "Ja sam čuvar svih rasporeda. Svih vježbi, igri, lekcija. Svih projekata, zabava i večera. Svih dogovora i obaveza."
"Ja sam čuvar informacija. Bez obzira ima li čiste odjeće, jesu li računi plaćeni i jesmo li ostali bez mlijeka."
"Za mene, čuvar je osoba koja rapoređuje svoje osjećaje, koja pamti i predosjeća bezbroj načina kako bi se drugi ljudi osjećali sigurnima i voljenima."
Cameron je istaknula kako je svoj post napisala u 'trenutku sumnje u sebe' zbog toga radi li dobar posao kao roditelj. "Počela sam razmišljati o težini informacija, opipljivih i neopipljivih, koje čuvamo za ljude koje volimo. Moji dečki i suprug prekrasni su ljudi i većinu vremena prepoznaju moj posao i trud koji ulažem. No, ponekad to jednostavno trebamo i čuti."
U svom postu, ova mama također piše o nekim 'posljedicama' toga kad ste odgovorni za sve te informacije i objašnjava zašto je uloga 'čuvara' toliko iscrpljujuća. Iako naglašava kako i žene i muškarci mogu biti 'čuvari', ističe kako je 'mentalni teret' uglavnom na ženama.
"Ponekad me težina stvari koje čuvam povlači ispod površine sve dok se ne počnem boriti kako bih došla do te površine i uhvatila dah. Jer sve stvari koje čuvam konstantno su negdje u meni, čekajući da budu zaboravljene. One pokušavaju raspršiti moje misli i drže me budnom dugo u noć", piše i objašnjava kako je većina posla stresna, ali nevidljiva i neopipljiva, a mnogo stvari koje 'čuva' prođu neopaženo i nepriznato, sve dok potpuno ne nestanu.
"Mnogo ljudi osjeća taj teret i osjeća se kao da je sav taj posao koji rade nevidljiv, ali važan. I svi mi trebamo nekoga da nam jednostavno kaže: 'Vidim te. Vidim što radiš. I taj posao je zaista vrijedan'".
