Znam da će biti još dana kada jednostavno neću moći, kada ću skrivati mobitel ispod hranilice, kada će mi misli otići na stotu stranu, ali nadam se da će bez obzira na to, biti više onih dana kada ću prepoznati trenutak u kojemu on treba moju punu pozornost i prisutnost. Jer zbilja na kraju, taj mobitel i taj poziv ili poruka nisu toliko važni da ne bi mogli pričekati da se malo naganjamo po podu ili trčimo zajedno po parku i skupljamo lišće
Nisam znala da danas postoje nazivi za određene tipove roditeljstva, ali zato je tu svemogući google i hrpa članaka na temu roditeljstva. Ja sam se nekako spontano priklonila povezujućem roditeljstvu i nježnom tipu roditeljstva. Dojenje na zahtjeva, nošenje djeteta u nosiljci, odgovaranje na sve njegove potrebe, biti tu zbilja prisutna za mališu.
I sve to funkcionira dok mi ne ne dogodi 'burnout' od ne znam ni sama koje neprospavane noći. I onda jednostavno više ne mogu biti nasmiješena cijeli dan, skakati po podu cijele vrijeme i nositi ga. I znam se naljutiti jer me ne razumije i ne shvaća da bih ja baš sad odspavala ili samo šutjela i buljila u strop. I onda krene cirkus. Vika, bacanje stvari, skakanje po meni... Ja trebam malo mira, a on treba mene normalnu i prisutnu. Zašto ovo pišem? Zato što mališa točno osjeti kada nisam 'tu' emocionalno, osjeti tu moju neprisutnost kada skrivam mobitel ispod hranilice dok on jede ili kada jedva čekam da zaspi da mogu popiti toplu kavu za promjenu i šutjeti. Znam da nisam savršena mama i bez obzira na sve vjerojatno nikad neću biti, niti to očekujem od same sebe. Nema savršenog roditelja, uvijek ćemo negdje pogriješiti.
Ali shvaćam da je njemu teže nego meni, shvaćam da i kad imam 'burnout' da se trebam sabrati ili jednostavno ako mi može netko uletjeti da ga pričuva da se jednostavno malo maknem i saberem. Dijete me treba prisutnu. Da se zbilja spustim na njegovu razinu i usredotočim na njegove emocionalne potrebe. Ne da mu kažem 'mama je tu, bravo bravo' i nastavnim svojim poslom. To se osjeti. Samo se pokušam staviti u njegovu poziciju – želim nešto od recimo muža i on mi nešto odgovori, ali osjetim da je odgovor bio tek toliko da me se riješi.
I kako mi je onda? Ja se mogu izboriti za sebe jer znam pričati i znam reći što me smeta. Dijete koje još ne zna pričati ne može to reći. Ali njegov osjećaj na neprisutnost osobe koja mu znači najviše na svijetu je puno, puno jači nego kod nas odraslih. Jer iako ima tek 11 (velikiiiih) mjeseci, njegove emocionalne potrebe nisu zanemarive. Njemu su najveće na svijetu. Njemu je bitno da se baš sad ovaj čas lovimo po podu jer će u njemu to izazvati najveću sreću. I kad vidim koliko ga to čini sretnim, ta jedna mala radnja s moje strane, kako da mu to ne pružim? (Zanemarit ću masnice na koljenima.)
Znam da će biti još dana kada jednostavno neću moći, kada ću skrivati mobitel ispod hranilice, kada će mi misli otići na stotu stranu, ali nadam se da će bez obzira na to, biti više onih dana kada ću prepoznati trenutak u kojemu on treba moju punu pozornost i prisutnost. Jer zbilja na kraju, taj mobitel i taj poziv ili poruka nisu toliko važni da ne bi mogli pričekati da se malo naganjamo po podu ili trčimo zajedno po parku i skupljamo lišće.
