Ovih 7 roditeljskih pogrešaka uništavaju samopouzdanje kod djece

Samopouzdanje je ono što djeci daje hrabrost da istražuju svijet, prihvate nove nepoznate izazove i da pritom vjeruju sami u sebe i svoje snage.

Pomoći djetetu razviti zdravo samopouzdanje nije nimalo lak zadatak i lako se poskliznuti o sitne i česte greške. I onda se jednog dana rastužimo zbog izjave djeteta kojom odaje nedostatak samopouzdanja ili nas pak uplaši prevelika doza egocentričnosti tog malog bića.

Roditelji često čine ove pogreške u odgoju djece, a da nisu ni svjesni kako djeci smanjuju samopouzdanje, a time i šanse da budu uspješni u životu. 

1. Ne dopuštamo djeci da iskuse rizik

Živimo u svijetu koji nas na svakom koraku upozorava na opasnost. U strahu za dječju sigurnost, činimo sve što možemo, da bismo zaštitili svoje najmlađe i najdraže. No, „držanje pod staklenim zvonom“ imat će kontraefekt. Znanstveno je dokazano: ako se dijete nikad slobodno ne igra vani i nije mu dozvoljeno da iskusi padove i ogrebotine, u odrasloj dobi ima veći rizik od fobija.

Djeca trebaju pasti kako bi naučila da je to normalno; tinejdžeri trebaju prekinuti s dečkom ili curom da cijene emocionalnu zrelost koju zahtijeva trajan odnos. Ako roditelji uklone rizik iz života svoje djece, ona će kasnije odrasti u osobe visoke arogancije i niskog samopouzdanja, upozoravaju psiholozi.

2. Spašavamo ih prebrzo

Ako stalno „uskačete“ svojoj djeci i rješavate probleme umjesto njih, svojom „asistencijom“ stvorit ćete nove probleme. Takvim „kratkoročnim mjerama“ propušta se bit roditeljstva – osposobiti mlade da sami nešto učine bez naše pomoć. Ako se djeca naviknu da ih netko uvijek spašava iz svake neugodne situacije, nemaju osjećaj za stvarnost. “Vaše dijete ne mora vas voljeti svake minute. Preboljet će razočaranje, ali neće preboljeti učinke razmaženosti.”

3. Prebrzo se naljutimo

Kada prebrzo bjesnimo i osuđujemo loše ponašanje, djeca nastoje varati, pretjerivati i lagati da bi izbjegla stvarnost. Nismo im stvorili uvjete da se suoče s njom.

Foto: Freepik

4. Upadamo u zamku krivnje

Dijete će preboljeti razočaranje, ali neće preboljeti učinke razmaženosti. Recite „ne“ ili „ne sada“’ i pustite ih djecu da se bore za ono što žele. Roditelji su skloni pretjeranom nagrađivanju, a time propuštamo mogućnost objasniti djeci da uspjeh ovisi o njihovim vlastitim postupcima. Nemojte djecu učiti da dobra ocjena automatski znači odlazak u trgovački centar. Ako se odnos zasniva na materijalnim nagradama, djeca neće iskusiti ni zdravu motivaciju, ni bezuvjetnu ljubav. “Roditeljska je odgovornost da djetetu budemo uzor, živeći onako, kako bismo htjeli da njihova djeca žive”

5. Ne govorimo o vlastitim pogreškama

Djeca žele „raširiti krila“ i iskušati stvari na svoj način. Moramo ih pustiti, ali to ne znači da im ne možemo pomoći u „navigaciji“. Nemojte pred djecom glumiti da ste „bezgrešni“ nego podijelite s njima neku anegdotu o pogreškama koje ste činili u njihovim godinama. Razgovarajte o tome kako ste postupili i kakve ste lekcije iz toga izvukli.

6. Inteligencija i darovitost ne znače i zrelost

Inteligencija se često koristi kao mjera za zrelost djeteta, ali to često nije tako. Na primjer, neki profesionalni sportaši i glumci imaju izniman talent, ali su poznati i po skandalima. Samo zato što postoji darovitost u jednom aspektu djetetova života, ne pretpostavljajte da to obuhvaća sva područja.

Nema čarobnog „doba odgovornosti“ ili dokazanog vodiča kada djetetu treba dati posebne slobode, ali dobro pravilo je promatrati drugu djecu iste dobi kao i vaše. Ako primijetite da oni čine više i samostalnije nego vaše dijete, možda kasnite s neovisnošću svoga djeteta.

7. Svoje teorije ne provodimo u praksi

Roditeljska je odgovornost da djetetu budemo uzor, živeći onako, kako bismo htjeli da njihova djeca žive. Ako sami lažete i varate, zašto očekujete da vaša djeca čine drukčije? Budite iskreni i otvoreni prema ljudima, pružite pomoć kad god možete. Učinite ljude i mjesta oko sebe boljima nego što ste ih zatekli, a vaša djeca će to cijeniti i činiti isto.