Mama dvojice sinova, Wendy Wisner, podijelila je svoju priču o majčinstvu i napisala dirljivo pismo kćeri koju toliko želi, ali koju možda nikada neće imati
Ovo je njezina priča:
"Znaš, čak i da imaš još jedno dijete, nitko ti ne garantira da će biti curica", rekla je mama. Ponekad mojoj mami nedostaje takta i ono nešto što zovemo osjećaj za druge ljude. Ili se jednostavno radi o nekoj vezi između majke i kćeri koja dopušta čistu, nefiltriranu iskrenost.
Imam dvojicu preslatkih, divljih, divnih sinova. Kad smo suprug i ja odlučili imati djecu, planirali smo ih dvoje, otprilike u razmaku od pet godina. Složili smo se oko veće dobne razlike kako bi se u potpunosti mogli posvetiti prvom djetetu i taman kad malo poraste, moći ćemo to isto napraviti i za drugo dijete. 10 godina malene djece i gotovo.
Kada smo išli na ultrazvuk u 20. tjednu druge trudnoće, znajući da će ovo dijete vjerojatno biti naše posljednje, priznajem - osjećala sam knedlu u grlu. Ako ne bude curica, to će biti to. Bit ću mama dečkiju do kraja života. Nikad neću znati kako je to imati kćer.
Sve do zadnje sekunde, dvoumila sam se bih li ili ne saznala spol djeteta. No, čim je liječnica krenula prema donjem dijelu bebinog tijela, bilo mi je jasno što se događa. Njegove noge bile su široko otvoreno i nešto sićušno je stršalo u zraku. Znala sam da je dječak prije nego što je ona to rekla.
Odrasla sam u kući punoj žena. Moja mama, moja mlađa sestra i ja. Bila je to kuća puna emocija: glasnog smijanja, plakanja, zalupljenih vratiju. Kuća puna gumica za kosu, ponija, lutki, odjeće, šminke i drugih stvari.
A, sada...sada sam okružena dečkima. Istina je da na dječake gledam kao na nešto osvježavajuće i dražesno. Ludo sam zaljubljena u svoje sinove, u sve u vezi njih, i ne bih mijenjala ni jednu jedinu stvar.
No, ponekad se pitam kako bi izgledalo kad bih bila okružena djevojčicama. Svom lijepom odjećom i preslatkim dodacima. Pletenjem pletenice, kupnjom prvog grudnjaka, pričanja o ženskim stvarima. Naravno, moguće da bih imala djevojčicu koja prezire sve te 'ženske' stvari, no vjerojatno bih barem u nekim stvarima iskusila taj 'ženski svijet' da imam kćer.
I iako se osjećam ispunjeno kao mama dječaka, postoji jedna stvar koju nikada moji sinovi neće moći ispuniti, a zbog koje sam tužna što nemam kćer: Nikada neću gledati svoju kćer kako postaje mama. I kad god se toga sjetim, osjećam kako mi se slama komadić srca. (Shvaćam da čak i da imam kćer, ona možda ne bi htjela ili mogla postati majka. Ali, zato ovo i jesu snovi jedne mame.)
Ovo je pismo kćeri koju možda nikada neću imati...
Želim ti držati kosu dok povraćaš u kupaonici tijekom svog prvog tromjesečja.
Želim dobiti tvoj telefonski poziv kad nisi sigurna jesu li ona mala poskakivanja vjetrovi...ili beba.
Želim doći k tebi kada više nećeš moći podnijeti što si trudna. Želim ti masirati stopala, primiti te za ruku, zagrliti te, napraviti ti omiljeno jelo i napraviti neku majčinsku magiju zbog koje će ti biti bolje.
Želim prisustvovati tvom porodu ako me pozoveš i želim poštovati tvoju odluku ako me ne pozoveš.
Ako ću biti prisutna na tvom porodu, želim ti biti najbolja podrška. Želim da istisneš svu cirkulaciju iz mojih ruku, da staviš glavu na moja ramena, da mi vičeš u uši, da psuješ, zavijaš, što god ti pomaže.
Želim ti pomoći da vjeruješ u sposobnost svog tijela, u svoju snagu.
Želim ti kuhati hranu, čistiti kuću, želim da se odmoriš sa svojom bebom i da ne brineš ni o čemu.
Želim da me izbaciš kad god ti postanem prenaporna.
Želim te gledati kako se zaljubljuješ u svoju bebu.
Želim slušati kako mi govoriš kako se osjećaš kao da ti se svijet raspada, kako se osjećaš kao da 'stara' ti više ne postoji.
Želim ti reći da je to normalno i kako prekrasno izgledaš u ovo jesensko jutro sa svojom neopranom kosom zavezanom u neurednu punđu.
Želim osjetiti tvoju hrabrost, tvoju mudrost, tvoju snagu - sve ono što imaš, ali još ne vidiš.
Želim vidjeti sebe u tebi, svoju majku u tebi, sve generacije majki i žena u tvojim prekrasnim, umornim očima.
Želim te gledati kako spavaš i tvoju bebu ušuškanu kraj tebe.
Želim samo stajati i gledati vas kako nježno dišete.
Moji sinovi dolaze iz duge linije generacije prizemljenih, nježnih i uključenih očeva. Moj tata, njihov tata, tata mog supruga. To su muškarci koji su plakali kad su njihova djeca rodila, koji nisu oklijevali oko toga da novorođenče zaspi na njihovim toplim prsima.
Ako moji sinovi jednog dana postanu očevi (molim vas, barem jedan od vas!), znam da ću sa suzama u očima gledati kako drže svoje bebe i da ću se povezati s njima na nove načine kad postanu tate. I možda će imati partnerice koje će mi dopustiti da ima barem malo budem majka kada će one postajati majkom.
No, ipak, neću poreći da će u meni uvijek biti čežnja, duboka boljka, zbog toga što neću podijeliti ulogu majke s vlastitom kćeri.
