Mama dvoje djece objasnila je kako joj je francuska metoda pomogla u odgoju djece i potpuno promijenila način njezinog roditeljskog stila
Jacqueline Leigh je novinarka i majka dvoje djece: četverogodišnjeg dječaka i dvogodišnje djevojčice koji se poput mnoge druge braće, često svađaju. Kao mama, Jacqueline se je uvijek miješala u dječje svađe i konstantno se osjećala kao 'sudac' koji reagira na svaki njihov 'prekršaj'. Ipak, nakon što je čitala o francuskoj metodi pod imenom 'Pauza', odlučila ju je primijeniti na svoju djecu i njihove česte prepirke:
Moja djeca imaju četiri i dvije godine, možda 'najopasnije' godine za braću i sestre. To je dob u kojoj Lego kocke postaju oružje, krađa postaje nešto sasvim normalno, a vrištanje je glasnije od vulkanske erupcije. Počinjem se pitati hoće li se moja djeca ikad slagati?
Konstantno ulijećem u situacije u kojima moram izgovarati ovakve rečenice: "Prestani gnjaviti sestru!", "Prestani krasti njegove igračke!" "Prestani, vidiš da plače!"
Uistinu je naporno i iscrpljujuće. Frustrirajuće je uvijek se ponašati kao sudac i time još 'potpaljivati' situaciju. I tada, umjesto samo dvoje osjetljive i mrzovoljne djece, tu je i osjetljiva i mrzovoljna mama.
Zato moram istaknuti da mi je život postao puno jednostavniji kad sam prisvojila popularnu francusku metodu u svoje roditeljstvo. Poprilično sam sigurna da je gotovo svaka mama u svijetu koristila ovu metodu, ali Francuzi su bili prvi koji su joj dali ime.
Pamela Druckerman, autorica knjige 'Francuska djeca ne bacaju hranu', prva je koja me je upoznala s metodom pod imenom 'Pauza'. Pamela je Amerikanka koja živi u Parizu sa svojom obitelji. Ona je podijelila mnoge razlike između francuskih i američkih roditelja, no upravo je 'Pauza' ono što me je jako zainteresiralo.
Što je zapravo 'Pauza'?
'Pauza' se preporučuje novim mamama koje imaju problem s time da njihove bebe prespavaju noć. Nakon svega, francuske bebe prespavaju noć do 2. mjeseca života, stoga mora postojati nešto značajno u ovoj metodi. Nemojte se zavaravati, jako je jednostavna.
"Kada francuska beba plače po noći, roditelji ulaze u sobu, zastanu i promatraju je par minuta", objašnjava Pamela u svojoj knjizi i dodaje: "Oni znaju da će bebe u svom snu imati pokrete i zvukove, a između svega i plač. Kada ih ostave na par minuta, one se same smire i nastave ponovno spavati."
Primjenjiva je i na druge situacije!
Kada sam pročitala ovu knjigu, moja djeca više nisu bile malene bebe i već su spavala preko cijele noći. No, pomislila sam kako bi se ova metoda mogla primijeniti na svu djecu bez obzira na dob i na mnoge situacije: od spavanja do ispada bijesa i svađa. Što ako se prestanem miješati u svađe između svoje djece, što ako prestanem biti sudac i jednostavno uključim 'pauzu'? Možda će naučiti kako se sami smiriti i riješiti problem. I upalilo je!
Kad su se moja djeca počela prepirati, jednostavno sam gledala i čekala. Naučila sam da su, unutar tri minute, sposobni sami riješiti problem između sebe. Ili su počeli pregovarati poput lukavih lisica ili je jedno od njih samo odustalo i otišlo od drugog. U samo par prilika, situacije su postale gadne i morala sam se umiješati.
Roditelji imaju sklonost pojačati svađe između djece koje bi inače bile puno manje ozbiljne. Kada se umiješam istog trenutka kad se moja djeca počnu svađati, na taj način doprinosim povećanju emocija - uključujući i mojih. Tada situacije uglavnom izmiču kontroli. No, time što pauziram, dajem im priliku da se sami nose sa svojim emocijama, samostalno i pravilno.
Ova metoda čak vrijedi i za neke manje nezgode. Ako ogrebu koljeno, padnu dok trče ili slično - jednostavno uključim 'pauzu'. Dajem im priliku da se sami izvuku iz situacije. U jako rijetkim situacijama trče k meni, plačući za pomoć. Ostala sam impresionirana njihovom sposobnošću da da se sami dignu, obrišu sa sebe prljavštinu i nastave dalje.
'Pauza' vas ne čini lošim roditeljem
Ukratko, evo kako 'Pauza' funkcionira: Kada vaša djeca imaju bezopasni ispad bijesa zbog bilo kojeg nevažnog razloga, jednostavno zastanite. Promatrajte djecu iz sigurne udaljenosti i čekajte. Znala sam čekati do pet minuta prije nego što sam se sama umiješala u situaciju, a jedini trenuci kada sam odmah reagirala bilo je kada su se počeli povrjeđivati ili jedan drugoga. No, za veliku većinu situacija, pet minuta je sasvim dovoljno. I zato, uzmite pauzu, par puta duboko udahnite i dopustite djeci da sama riješe svoje probleme jer svi trebaju prostora i vremena kako bi naučili i razvili se.
Zapamtite! 'Pauza' vas ne čini lošim roditeljem. Čini vas mudrim roditeljem djece koja se nauče biti otporna, nauče se zauzeti za sebe u školskom dvorištu i nauče se sami smiriti, na zreo način. Zapravo pomažete djeci kako da sama sebi pomognu i kako da smanje stres u svakodnevnim situacijama.
