Među roditeljima na forumu Klokanice neki su apsolutno protiv fizičkih kazni, dok neki vjeruju da su udarci 'po guzi' ponekad opravdani pa i poželjni. Pročitajte neke od njihovih argumenata, ali i komentare psihologa, a saznajte i kako razgovarati s djetetom nakon što ste izgubili kontrolu
Iako batine nisu prihvatljiva odgojna metoda, mnogi roditelji i dalje primjenjuju blaže fizičke kazne i smatraju da u tome nema ništa loše. Rasprava o fizičkom kažnjavanju djece vodi se i na forumu Klokanice, gdje je dio roditelja apsolutno protiv svakog udaranja djeteta: "Ako ne udaram bilo koju odraslu osobu koja me naljuti ili povrijedi, zašto bih onda svoje dijete udarila, pa čak i po guzi?", napisala je katarinaV i velik broj mama na našem forumu potpuno se složio s njom.
"Moje mišljenje je da djeca koja se fizički kažnjavaju žive u strahu i ne mogu imati normalno djetinstvo, jer znaju da će biti kažnjena ako nešto loše naprave, bilo to slučajno ili namjerno. I mislim da ta djeca kasnije i sama primjenjuju nasilje nad drugima. Razgovorom se sve rješava i uvijek upali, barem kod nas", kaže mama bruna.
'Bolje po guzi, nego da je neodgojeno'
Ipak, dosta je roditelja na našem forumu i na Facebooku koji smatraju da protivnici fizičkih kazni idu u krajnost pa uopće ne odgajaju svoje dijete, već mu u svemu popuštaju. Takav stav ima i mama pod imenom rhaea: "Jesam protiv udaranja, nanošenja boli, šamara, čupanja i slično, ali tu i tamo 'kofnut' dijete po guzi, to jest peleni, ne vidim kao nešto nad čime se treba zgražati. Gore mi je vidjeti neodgojeno dijete ponosnih roditelja koji 'odgajaju dijete bez fizičkog kažnjavanja'. Naravno da toj metodi treba pribjeći kao zadnjoj opciji kad ne vrijede riječi, molbe, objašnjavanje..."
Da je blaža fizička kazna ponekad opravdana vjeruje i mama10, koja piše: "Ako je peckanje po ruci kad dijete milijun i prvi put ne želi čuti, prihvatiti da je struja pec pec, da se to ne dira, ne smije, pa idemo se igrati nešto drugo, ili tapšanje po peleni mjerilo da sam loš roditelj, onda ću to raditi i dalje, pa nek me svi osude da sam nemajka, radije to, nego da mi dijete strese struja, padne s balkona ili ne znam što… Uvijek pokušam razgovorom, skretenjem pozornosti i ne znam čim sve ne, ali kad 100 'ne' ne vrijedi…razumijete? Protiv sam mlaćenja djece šibom, kuhačom i ne znam što sve roditelji rade starijoj djeci, ne podržavam nasilje, pogotovo jer se starijoj djeci sve može objasniti, razgovarati, zabraniti…"
'Dijete nije pas kojeg dresiraš'
Mama orhideja na takve argumente odgovara: "Dijete se može odgajati i bez klofanja po guzi, samo što je to teže i zahtijeva puno više strpljenja. Nije klofanje po guzi nikakva magična metoda s kojom se može postići nešto što se nekim drugim metodama ne može. I bez obzira na umanjivanje značaja (izraz klofanje zvuči pomalo i bezazleno, da ne kažem smiješno), to je i dalje udaranje djeteta i ja se ježim na to.
Dijete nije pas kojeg dresiraš, dijete je mali čovjek koji ima svoj ponos i dostojanstvo. Pa jednako kao što ja ne bih voljela da mene netko klofa po guzi, ne vidim zašto bi se to radilo djetetu. Za mene je bilo kakav udarac djeteta znak nemoći, pokazatelj da roditelj nije znao naći pametniju metodu da riješi određeni problem. Također, protiv sam toga da se djetetu govori da je zločesto - djeca nisu zločesta niti se rađaju takva - neki njihovi postupci su ružni i neprimjereni, ali to ne određuje njih kompletno kao takve."
I psiholog iz zagrebačke V. gimnazije Mihael Kozina, koji radi i kao vanjski suradnik u Centru za djecu, mlade i obitelj Modus, kaže da je fizička kazna najčešće reakcija na plakanje djeteta, neposlušnost, prkosno ponašanje i druge situacije u kojima se roditelj osjeti isfrustrirano i bespomoćno. Objašnjava kako to djeluje na razvoj djeteta:
Put od poslušnosti do agresivnosti
"Najčešće se posljedice manifestiraju kroz razvoj depresije, anksioznosti, agresivno ponašanje (prema sebi i drugima), emocionalne deficite (smanjeno samopouzdanje), razvijenu nesigurnu privrženost, težu kontrolu ponašanja i slabiji školski uspjeh. Fizičko kažnjavanje direktno ruši djetetov integritet. Poznati obiteljski terapeut Jesper Juul navodi kako svako nasilje nad djecom ima iste posljedice: kratkoročno stvara tjeskobu, nepovjerenje i osjećaj krivnje, a dugoročno nisku samosvijest, bijes i novo nasilje.
Psihoterapeutkinja i autorica Alice Miller veliki dio svoga života posvetila je istraživanju i osvještavanju činjenice kako nasilje nad djecom rezultira novim nasiljem koje se nužno reflektira na društvo. Djeca koja su fizički kažnjavana kratkoročno gledano su poslušna, a dugoročno su agresivnija i s više uništavajuće snage. Ljudi se uglavnom ne sjećaju jesu li bili fizički kažnjavani u djetinjstvu, no poriv da tuku drugog u sebi osjećaju samo oni ljudi koji su i sami bili fizički kažnjavani, što ne znači da svi popuštaju tome porivu."
Kako popraviti stvar?
Našu suradnicu Nataliju Stanković, psihologinju iz Psihološkog centra Razvoj, pitali smo kako roditelji mogu "popraviti stvar" ako u nekom trenutku ipak ovako kazne dijete. "Fizičko kažnjavanje djece, udaranje, makar i 'lagano po guzi' nije prihvatljivo ponašanje. No ponekad i roditelji koji inače znaju i koriste djetetu primjerene načine postupanja, izgube kontrolu, iskuse osjećaj bespomoćnosti i reagiraju udarcem. I to se ponekad desi i može se prihvatiti kao moguće, no važno je da roditelj za takav postupak preuzme na sebe odgovornost te poduzme sve da se to u budućnosti ne dogodi", istaknula je.
"A što roditelj može učiniti u situaciji kada se to ipak dogodi? Kada se situacija smiri, a roditelj ponovo stekne kontrolu nad sobom i svojim ponašanjem, važno je da izrazi djetetu svoje žaljenje te da mu kaže da njegovo (roditeljevo!) ponašanje nije bilo prihvatljivo. Može na primjer reći slijedeće: 'Žao mi je što sam te udarila. Izgubila sam kontrolu. To što sam napravila nije bilo u redu. Ti nisi kriv za to, to je moja odgovornost.' Važno je da roditelj od djeteta nikako ne traži oprost ili razumijevanje. Riječi tipa 'Oprosti mi', 'Moraš me razumjeti', 'To je bilo za tvoje dobro', 'To nije bilo ništa strašno' ili 'Meni je još teže nego tebi' nisu primjerene. Takvim porukama roditelj ne preuzima odgovornost za sebe i svoje ponašanje, već je prebacuje na dijete, tražeći pritom od djeteta oprost za vlastito ponašanje", objašnjava Natalija Stanković te roditeljima kod kojih se takvo ponašanje ponavlja, poručuje:
"Ako roditelj ne zna kako reagirati drugačije, ako često gubi kontrolu i osjeća se bespomoćno, njegova odgovornost je da potraži pomoć za sebe i nauči kako primjereno reagirati u situacijama koje ga ljute. Potražiti pomoć kada nam je potrebna znak je hrabrosti, a ne slabost!"
