odličan tekst i moram reći da je potrebno što više o tome pisati, jer sam i ja pročitala komentare mama i još ih uvijek čitam i iznenađena sam količinom podrške koju “udarac po guzi” dobiva! ne mislim da išta pozitivno iz toga može izaći, i iako nisam psiholog, razmišljala sam da ja napišem nešto što će bar potaknuti na razmišljanje o drugim metodama odgoja, ako nikog drugog, a onda bar moje fejs prijatelje. hvala na ovome, sada mogu samo podijeliti!
nakon što sam počela čitati komentare na fejsu na ovaj tekst, iznenadila sam se još više nego prije, jer unatoč odlično razumljivom tekstu, majke i dalje opravdavaju svoje postupke. kopirat ću što sam tamo napisala.
čitajući vaše komentare sve sam više svjesna koliko smo mi ljudi tvrdi i koliko zapravo dopuštamo obrascima ponašanja da nas vode kroz život. na neki me način vaše komentiranje tipa “i ja sam kao mala dobivala po guzi pa vidi me danas, izrasla sam u normalno ženu i ništa mi ne fali” (osim što i sama opravdavam dizanje ruke na svoje dijete), podsjeća na komentare kad muškarac siluje ženu koja se izazovno oblači tipa “sama je to tražila, vidi je kako se oblači, izaziva” i sl. dok god ne promjenimo svijest o tome što udarac, ma kako mali bio, znači, udaranje djece će se vrtiti u krug (jer će i naša djeca udarati svoju djecu i slično). donekle mogu shvatiti komentare tog tipa dok ne znate bolje, no u ovom članku, psihologica stručno, a opet vrlo razumljivo objašnjava razloge zašto se udaranje djece provodi, i unatoč tome, i dalje se isto opravdava. zar smo toliki egoisti ili tolike kukavice pa ne dopuštamo sebi samima posumnjati u svoje metode i da li se toliko bojimo da ćemo doživjeti neuspjeh ukoliko pokušamo drugačije?
Poštovani! Samo sam baka… ali, SVAKA ČAST!!!
Ovaj članak je izuzetno stručno napisan, sa prekrasnim porukama današnjim majkama.Želim im puno uspjeha u majčinstvu te svim roditeljima u roditeljstvu za koje mislim da je jedinstvena životna škola u kojoj nema ponavljanja razreda… samo trebaš biti pozoran i spreman na satu. Ako se da malo truda i to je izvedivo, zar ne? Svima sretno!
torancica
nakon što sam počela čitati komentare na fejsu na ovaj tekst, iznenadila sam se još više nego prije, jer unatoč odlično razumljivom tekstu, majke i dalje opravdavaju svoje postupke. kopirat ću što sam tamo napisala.
čitajući vaše komentare sve sam više svjesna koliko smo mi ljudi tvrdi i koliko zapravo dopuštamo obrascima ponašanja da nas vode kroz život. na neki me način vaše komentiranje tipa "i ja sam kao mala dobivala po guzi pa vidi me danas, izrasla sam u normalno ženu i ništa mi ne fali" (osim što i sama opravdavam dizanje ruke na svoje dijete), podsjeća na komentare kad muškarac siluje ženu koja se izazovno oblači tipa "sama je to tražila, vidi je kako se oblači, izaziva" i sl. dok god ne promjenimo svijest o tome što udarac, ma kako mali bio, znači, udaranje djece će se vrtiti u krug (jer će i naša djeca udarati svoju djecu i slično). donekle mogu shvatiti komentare tog tipa dok ne znate bolje, no u ovom članku, psihologica stručno, a opet vrlo razumljivo objašnjava razloge zašto se udaranje djece provodi, i unatoč tome, i dalje se isto opravdava. zar smo toliki egoisti ili tolike kukavice pa ne dopuštamo sebi samima posumnjati u svoje metode i da li se toliko bojimo da ćemo doživjeti neuspjeh ukoliko pokušamo drugačije?
slazem se
Prvenstveno želim naglasiti da sam apsolutno protiv bilo kakvog fizičkog pa čak i bilo kojeg drugog oblika kažnjavanja djece, međutim pitam se koji je drugi učinkoviti način uvjeravanja djeteta u nedostatke njegova neprijerenog ponašanja kada uporno čini po svoju iako mu na sve moguće načine roditelj pokušava objasniti da se ne ponaša kako bi trebao. Pitam onda stručnjake što je tada činiti roditelju čije dijete ne prihvaća njegove savjete i upute, posebice ako se takvo ponašanje kontinuirano ponavlja, a iz vlastitog iskustva mogu reći da dijete nikada nisam ni na koji način fizički kaznila, da bi sada došla u situaciju da ono u dobi od 17 godina ne prihvaća nikakva ograničenja, smatra da ima pravo raditi sve što ga je volja i ako nije po njegovu prema meni se verbalno vrlo loše,često i uvredljivo odnosi. Na žalost teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo.
Sortiraj odgovore
Najstariji