Ja nikad ne bih udarila svoje dijete! Osim, ako...

Razgovarajući sa svojim prijateljicama, čitajući forume, slušajući ljude u parku, kad se govori o udaranju djece, većina ljudi prijekornim i vrlo ozbiljnim glasom govore da oni nikada, ali ono ni ka da ne bi udarili svoje dijete. 

Osim. Ako. I slične floskule.
Nema osim i ako. Točka. Nema udaranja. Ne postoji opravdanje za batine.
Bi li pohvalili tetu u vrtiću da je udarila vaše dijete zato jer je bilo jako neposlušno? Čisto sumnjam. Prije biste otišli k ravnatelju i prijavili ju.

Bi li vama bilo baš lijepo da vas šef udari po glavi ravnalom zato što ste predugo radili izvještaj? Bi li vi udarili čovjeka od 2 metra i 120 kilograma zato što vam je uzeo parking mjesto? Naravno, ne biste. Jer ste veliki, odrasli, odgovorni, kulturni.

Može li udarac biti u redu?

Pa, ako ste sve to, zašto je onda u redu što neki od vas ponekad udare svoje dijete? Toliko vas je naljutilo i bilo neposlušno da su ga samo batine mogle zaustaviti? Njega/nju, visoke možda 1 metar i teške cca 17 kilograma nije moglo ništa osim udarca zaustaviti u bacanju na pod? Sporom spremanju? Protestiranju oko ručka?

Ako vam se udara, ako smatrate da je to humani način komunikacije i rješavanja problema, nađite sebi ravne, da vidite kako je to dati – ali i primiti udarac. Okomite se na osobu težu od sebe bar 15 kilograma i višu koliko god je moguće. I pokušajte biti ravnopravni. Ne ide? Omjer snaga je previše različit?

A što mislite, kako je vašoj djeci? Teži ste i viši od njih, ne za 10, nego za 50, 60 ili 70 centimetara i isto toliko kilograma? Uistinu smatrate da su vam oni ravnopravni partneri?

Ako smatrate da vi smijete udariti svoje dijete, zašto ga i drugi ne bi smjeli isto tretirati? Ono, zašto bi se s djetetom razgovaralo kad ga se može natući, tako će sigurno zapamtiti što mu je činiti.
Da li ste, postavši roditelj, dobili i iskaznicu na kojoj piše 'udaranje dozvoljeno'?

Prepuna sam pitanja u ovoj kolumni. Zapravo, prepuna ironije.
Nema, nema opravdanja za udaranje djeteta. To nije način kojim se išta rješava. To je način kojim započinju problemi…
Jednom, dijete koje je udarano u djetinjstvu, uzvratit će istom mjerom. Prijateljima. Vama, u konačnici. Onda OPET neće biti društveno prihvatljivo?
Pa, kako da se ikada osjeća prihvatljivo?

Rodili ste svoju djecu da ih volite, da s njima razgovarate, da budu sretna… Zašto onda stvari rješavati na način da vas se boje i da će vas s vremenom zamrziti?

Mržnja, da. Zvuči grubo. Ali, očekujete nešto drugo ako djecu tučete?

Svaki udarac je – udarac. I onaj 'samo po peleni'. I onaj gdje ostane crveni otisak ruke na dječjem obrazu.
Djeca pamte. Djeca i kroz taj dio odnosa s roditeljem stvaraju svoju sliku svijeta, dio svoje osobnosti.

'Naučiti dijete pameti'

Možda u trenutku bijesa, nakon što ste ga namlatili, vidite svoje dijete u suzama, imate trenutnu zadovoljštinu 'jer ste ga naučili pameti'. Grubo zvuči to što pišem? Pa, ne pišem ništa što ne postoji, samo ne opisujem 'u rukavicama' nego sam ogoljela stvari. Ružno, bezdušno zvuči, je'l da? A ponašamo se tako.

Znam da je užasno teško ponekad suzdržati svoje nagone, znam i da nas naši najmiliji često dovode do ruba ludila, no pokušajte radije duboko udahnuti par puta (vjerujte, pomaže) i tako usporiti impuls bijesa nego da udarite to malo biće.

Radije, usred svađe, uzmite telefon i pričajte s nekim o, ne znam, popisu za dućan. Šetnji. Prljavom rublju. Cijenama benzina. Što god, samo da se odmaknete od situacije gdje možete ozlijediti tijelo i dušu onoga koga najviše volite.
Obećajem da ćete nakon dvije minute razgovora s nekim, oko bilo čega, biti bolje. Bit ćete smireniji. A nećete udariti SVOJE DIJETE.

Volite ih i učite ih da vole. Jer, tako će najprije početi voljeti – sebe. Na duboki i istinski način. A to je najbolji temelj da i oni jednom isto tako mogu voljeti i druge, počevši od vas.