Svi mi na poslu nekad poželimo sve reći u lice nekim kolegama ili klijentima, mušterijama ili s kim god već surađivali. No, većinu tog, ipak, zadržimo za sebe, pa se ispušemo kad nas ne čuju.
Naravno da je bolest djeteta nešto što bi svaki, ali apsolutno svaki roditelj jednostavno preskočio ili izbrisao. Nitko ne želi voditi dijete na hitnu ili boraviti s djetetom u bolnici. To nije mjesto na kojem želimo provoditi niti minute, a kamoli dane. Ipak, to nam nikako ne daje za pravo da se u takvim trenutcima ponašamo kao da na svijetu postojimo samo mi i naše dijete.
Pretpostavljamo da je to mnogim roditeljima i nezamislivi i većina se u bolnicama ponaša vrlo pristojno i skromno, te ne zahtijeva puno više od razumijevanja i obavijesti o djetetovom stanju. No, ima i onih drugih. I takvima drugima, sigurni smo, i sestre i doktori požele reći… svašta. Ali ne kažu. Zato je jedna medicinska sestra s pedijatrije anonimno napisala popis stvari koje bi rado rekla roditeljima, ali ne kaže. Barem ne izravno i bez dlake na jeziku.
Prouči ovo i nemoj se naći među takvim roditeljima.
1. Nemojte me zvati da vam donesem kavu.
Znam da ste uz dijete, znam da ga nekad ne možete ostaviti samo, ali ja imam puno malih, bolesnih pacijenata na skrbi i ne mogu misliti na vašu kavu. Jednostavno nemam vremena donositi vam kavu. Kad vam dođu posjete, iskoristite to za odlazak po kavu. Mene zovite kad sam uistinu potrebna djetetu.
2. Bolnica nije hotel.
Ne, ne može i drugi roditelj ostati s djetetom. Najčešće jedva da imamo mjesta za jednog roditelja, a kamoli dva.
3. Ne, ne mogu vam pomoći s parkingom.
Žao mi je što niste našli parking, žao mi je ako ste morali ostaviti auto na parkingu koji se plaća ili bilo što vezano uz vaš auto. Ponovno, mali pacijenti su naš prioritet.
4. Ja ne biram meni, niti kuham.
Žao mi je ako vam se ne sviđa bolnička hrana. Žao mi je ako je hladna ili bezukusna. No, ja ne biram meni, niti kuham obroke. Nemam baš nikakve veze s hranom u bolnici. Ne mogu vam stalno govoriti „Žao mi je, žao mi je.“ Nemam veze s tim.
5. Molim vas, budite ljubazni prema nama.
Hvala vam za čokoladu ili kavu koju nam ostavite. No, radije bismo da budete ljubazni prema nama dok ste tu. Znam da paničarite zbog djetetova zdravlja, ali ja vam dajem svoju riječ da činimo sve što možemo da vaše dijete ozdravi, a ljubaznost je divan način da nam vratite za to i svima će biti lakše.
6. Držite sobu urednom.
Pokušajte svoju sobu održavati urednom. Lakše je ako ne moramo preskakati vaše torbe koje ste donijeli sa sobom ili djetetove igračke.
7. Zamolite rođake da prestanu zvati.
Ne možemo baš svima govoriti o stanju djeteta. Recite daljnjim rođacima da prestanu zvati. Imate mobitel, javite svima kojima možete. Recite im da ćete se javiti čim stignete, da ne zovu odjel ako se odmah ne javite.
8. Da, moram probuditi vaše dijete.
Lijekovi se moraju davati u određeno vrijeme, dakle, da, moram probuditi vaše dijete tijekom noći da bih mu dala lijek.
9. Mi smo emotivna bića i sve „nosimo“ kući sa sobom.
Znam da vam nije lako, znam da vas plaši pomisao da je vaše dijete bolesno i u bolnici, ali morate znati da ni nama nije lako kad gledamo bolesnu djecu. Nekad se zaredaju loši dani s jako bolesnim pacijentima i mi sav taj emocionalni teret nosimo sa sobom doma.
10. Ne, nisam zaboravila vaše dijete.
Znam da se nekad može činiti da sam zauzeta s drugim pacijentima, ali obećavam vam da ću doći i do vašeg djeteta i nisam ga zaboravila. Zdravlje vašeg djeteta je također moj prioritet.
I na kraju: hvala vam što povjeravate zdravlje svog djeteta u naše ruke. Velika je privilegija pomoći obitelji u vrijeme krize. Nadam se da se više nikad nećemo sresti u istim okolnostima – i mislim to na najbolji mogući način.
