Svako je dijete različito, kao i svaki roditelj, a na kraju krajeva i svaka obitelj, pa tako niti jedna priča nije jednaka i ne možemo svi imati iste želje, pravila, ciljeve za svoju djecu. No, jedan bismo trebali imati svi.
Svi želimo da naša djeca budu sretna u životu. Neki žele da njihova djeca budu jako uspješna, neki smatraju da je jedino važno da budu odlični učenici, neki žele da njihova djeca budu uspješna u sportu, neki žele da im djeca budu jednostavno i 'samo' dobri ljudi. I svatko je za sebe u pravu, svatko je u pravu za svoju djecu i svoju obitelj. I sve su to zapravo snovi, pa je sasvim u redu sanjati kako nam odgovara.
No, problem nastaje kad nam to postanu ciljevi i kad smatramo da je to nešto čemu trebamo stremiti. Problem je kad naše roditeljstvo i 'roditeljevanje' vode manje važni ciljevi, a ne oni koji su doista važni.
A što je zapravo važno kada je u pitanju roditeljstvo? Prema terapeutkinji Eli Harwood, postoji samo jedan cilj koji bismo trebali postaviti kao važan za svoje roditeljstvo: razviti sigurnu privrženost između svoje djece i sebe.
U podcastu Getting Open, Eli Harwood, autorica knjige „Securely Attached: Transform Your Attachment Patterns into Loving, Lasting Romantic Relationships“, rekla je da joj cilj nije pružiti svojoj djeci savršeno djetinjstvo. Ni ona sama ne očekuje da kod kuće uvijek bude sve idilično. Njeni su ciljevi daleko jednostavniji od toga.
Kako znati osjeća li se dijete sigurno privrženim
„Nadam se da duboko u sebi osjećaju nešto poput 'mojoj je mami stvarno stalo do mene'", objašnjava Harwood. „Njoj je stalo do onoga što ja osjećam, što mi treba i uložit će trud u to da riješi ono što može kad mi nešto stane na put.“
Ne treba nam savršenstvo. Bitno je da znamo da radimo najbolje za našu djecu, te da se dijete osjeća sigurno privrženo, kako to naziva ova terapeutkinja. A evo nekoliko načina kako to tako postići.
Četiri ključna načina za izgradnju sigurne privrženosti s našom djecom
1. Moramo im dati do znanja da su voljeni
Najveća pogreška koju činimo kao roditelji, smatra ona, je to što svoju ljubav najčešće izražavamo samo izgovaranjem riječi. Naše dijete treba potvrdu da nam nije teret ili smetnja. Moraju znati da su voljeni i cijenjeni čim uđu u sobu. Moraju znati da nam donose radost i da smo im zahvalni.
Eli Harwodd kaže ovako: „Moraju znati da ih želimo u sobi, da smatramo da su divni, da je čast biti njihov roditelj, biti u njihovoj blizini. Ne zbog nečega što rade, ne zbog svog dobrog ponašanja, samo zbog svoje prisutnosti.“
2. Moramo biti tu
Postoje neki važni trenutci u životu djeteta, a mi bismo trebali biti prisutni, biti s njima kad to dožive. Na primjer, da dijete naučimo voziti bicikl. Ili kad diplomiraju. Trebali bismo im čitati knjige, igrati neke nove igre s njima, pričati i slušati priče. Važne su velike i male stvari.
Eli Harwood kaže: „Moramo biti tu za njih u trenutcima kad su nježni i krhki, kao i kad su neki od najvažnijih u životu. U trenutcima kada su preplavljeni emocijama i kada im je potrebna naša podrška, ali i u tim prekretnicama.“
3. Slušajmo ih
Svi smo u nekom trenutku bili loši slušatelji. Možda smo potpuno ignorirali dijete zbog svoje frustracije ili iscrpljenosti. Ili smo možda bili toliko zaposleni da jednostavno nismo imali vremena slušati o njihovom danu. Važno je ne brinuti se oko tih malih grešaka. Sve dok ih ne bude previše.
Sve dok se pošteno trudimo, sigurno ćemo „osvijetliti“ svijet svog djeteta i zahvaljujući tome stvoriti zdraviji odnos. Moramo malo promijeniti neke svoje ciljeve, pa tako recimo „napravi savršen ručak“ može postati „pozorno slušaj što ti govore“. Slušanje je ono što će pamtiti.
4. Priznajmo da smo u krivu kad stvari krenu po zlu
Da, nije ugodno priznati da smo u krivu, osobito kad smo u ulozi roditelji. Jer kao roditelji željeli bismo misliti da znamo sve, da znamo bolje. Ipak, to jednostavno nije tako. istina je da se moramo nekad sukobiti, čak i s vlastitom djecom. A upravo odabir načina na koji rješavamo te probleme i sukobe može stvoriti savršene prilike za učenje za naše dijete.
Eli Harwood kaže: „Mi smo odgovorni za proces 'popravke'. I kad to činimo, naša djeca uče kako biti ljudi koji odgovorno popravljaju iza sebe. I s nama kasnije, i sa svojim prijateljima, kao i sa drugim važnim ljudima.“
